U današnjoj kulturi, psovke su postale široko prihvaćene. Čujemo ih u filmovima; čujemo ih u pjesmama; čujemo ih na televiziji; čujemo ih na svojim radnim mjestima; čujemo ih u svojim domovima; čujemo ih s vlastitih usana. Mislim da je pošteno reći da bi bilo kojem čovjeku koji živi u Americi 21. stoljeća bilo teško provesti dan a da ne čuje neku vrstu psovki.
Izgovorena riječ je toliko oskvrnuta da smo mi, kao društvo, postali potpuno neosjetljivi na opscen i uvredljiv jezik. Mnogi od nas možda ni ne razumiju u čemu je stvar: kako bi upotreba psovki, posebno u društvu bliskih, pouzdanih prijatelja, u šali (gdje ne riskiramo skandal), mogla biti tako gorući problem? Svakako, govorimo si, naš grubi vokabular ne predstavlja nikakav ozbiljan grijeh, zar ne?
Druga Božja zapovijed svima nam je dobro znana. Svi znamo da je površno izgovaranje Božjeg imena, iz suvišnih razloga (često zato što nemamo ništa bolje za reći, ali se ipak osjećamo prisiljenima govoriti) u biti grijeh.
Sveto pismo je jasno po tom pitanju. U Mt 5, 10-11, Isus nam nedvosmisleno kaže da „ne ono što ulazi u usta onečišćuje čovjeka, nego ono što izlazi iz usta; to onečišćuje čovjeka.“ Ranije u istom Evanđelju, Krist upozorava: „Na Sudnji dan ljudi će odgovarati za svaku bezveznu riječ koju izgovore. Jer riječima ćete biti opravdani i riječima ćete biti osuđeni.“ Sveti Pavao u svojoj poslanici Efežanima ponavlja Kristovu opomenu, podsjećajući svoje stado: „Nikakva pokvarena riječ ne smije izlaziti iz vaših usta, nego samo dobra za izgrađivanje, prikladno za priliku, da donese milost onima koji slušaju.“ Unatoč tome, u čemu je problem? Zašto je tako loše ako povremeno pustimo da nam usta teku, dopuštajući da iz njih izlazi opscenost? Koga je to zapravo briga? Ima li loš jezik ili loš govor doista ikakvo moralno ili teološko značenje?
Zalazeći dublje, odgovori na takva pitanja mogu se pronaći u samom središtu naše vjere: Svetom Trojstvu. Kao katolici, vjerujemo da je Druga Osoba Trojstva, Sin, sama riječ. Zapravo, On je Riječ – Riječ Božja. Evanđelje po Ivanu počinje proglašavanjem da „u početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ Budući da prije svih vremena Riječ postoji. I, kao i sve riječi, Riječ je jednostavno samoizražavanje, samoizražavanje Trojstva.
Ipak, Riječ nije ostala ograničena samo na unutarnje djelovanje Trojstva, zarobljena u Božjem umu. Naprotiv, u određenom trenutku povijesti, kako Ivanovo evanđelje dalje proglašava, ova nestvorena i vječna Riječ „postala je tijelom i prebivala među nama“: Riječ je izgovorena. Taj događaj nazivamo Utjelovljenjem, tim ključnim trenutkom u kojem je Riječ izgovorena u povijest.
Zastanite na trenutak i razmislite o tome da je savršeni, beskonačni, svemogući, sveznajući i sveprisutni Bog kojeg ispovijedamo u svom vjerovanju izgovorena Riječ! Ponovno, On je samoizražavanje, izražen posebno nama! To je dovoljan razlog da zastanemo i razmislimo koliko je dubok i koliko je Bogu sličan dar govora – i zašto nikada ne bismo trebali govoriti olako! Kada govorimo, kada koristimo riječi da se izrazimo, činimo na neki mali, nesavršen način ono što je Božanstvo učinilo kroz utjelovljenje: otkrivamo svoju najdublju unutrašnjost kako bi nas drugi mogli upoznati, istinski i intimno!
Upravo je zato korištenje vulgarnosti, psovki ili opscenosti toliko važno. Kada dopustimo da nam opscenost teče s usana, bilo iz navike, pukim lapsusom jezika (oboje bi, doduše, umanjilo našu moralnu krivnju) ili iz istinske zlobe, kvarimo sam put kojim smo spašeni: govor. Kada koristimo prostački jezik, ismijavamo samu Božju prirodu kao Riječi. Dopuštajući da nam vulgarnost, psovke i opscenost divljaju iz usta, impliciramo da riječi zapravo nisu važne i da je u redu govoriti bez razmišljanja o tome koliko je dar govora uistinu nevjerojatan – i božanski – dar govora.
Stoga je naša zadaća kao katoličkih muškaraca osigurati da su naše riječi dostojne nestvorene Riječi, Boga Sina. Iako nikada nećemo moći reći ništa što se može mjeriti sa savršenstvom Vječne Riječi, možemo dati svoj doprinos kako bismo, koliko god možemo, izbjegli reći bilo što što omalovažava beskonačnu ljepotu govora. Kad god se osjećamo u iskušenju koristiti ružan jezik ili se nađemo u situaciji da pokušavamo opravdati svoj loš govor, dobro bismo učinili da se sjetimo da je Riječ Bog i da je Bog, utjelovljenjem, čovječanstvu pokazao da riječi jako, jako puno znače.
Izvor: catholicgentleman.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
