Zime iz djetinjstva imale su u sebi nešto čega danas gotovo više nema.
Mirisale su na mokre rukavice i čaj sa šećerom.
Snijeg je škrgutao pod čizmama, obrazi su pekli od studeni, a svijet je završavao na jednoj jedinoj uzbrdici, dalje ništa više nije trebalo.
Kući se vraćalo promrzlo i mokro, s ledenim prstima i smijehom koji se nije dao utišati.
Nitko nije gledao na sat.
Nitko nije razmišljao o sutra.
Važno je bilo samo „sada“.
Nije bilo straha.
Nije bilo pritiska.
Nije bilo umora od života.
Samo snijeg, debeli skafanderi, sanjke i osjećaj da je sve točno ondje gdje treba biti.
Danas su zime toplije i rijetko padne snijeg kao ovih dana.
Ali nije se vrijeme najviše promijenilo.
Nestalo je ono dijete koje se znalo radovati sitnicama.
Koje nije imalo ništa, a imalo je sve.
I možda baš zato toliko čeznemo.
Ne za onim zimama.
Nego za sobom.
(Nepoznat autor)
Foto: Unsplash
