Dugo se nismo čuli i mnogo je toga što bih htio podijeliti s vama, ali u zadnje se vrijeme toliko toga dogodilo što mi oduzima snagu za riječi da bih najradije pobjegao negdje daleko od svake buke i svakoga slova. Ono zadnje, najteže, oproštaj je od moje mame koja je završila svoj ovozemaljski hod.
Vi koji imate to iskustvo susreta sa smrću mame ili tate razumijete dubinu i težinu boli. Razumijete koliko prijeteće djeluje praznina koja se odjednom pojavljuje, kao i razorna bol koju nanose mnogobrojna pitanja bez odgovora.
Naravno, Isusovim je učenicima u tim trenutcima kao melem na raspolaganju snaga Njegovih riječi, svjetlost Nade koja je kadra raspršiti i najcrnji mrak, kao i milina Božje Ljubavi koja suosjeća, koja razumije, koja tješi, pročišćava i ozdravlja.
Pa ipak, bol je tu, jer rastanak s izvorom jedine ljudske bezuvjetne ljubavi na ovome svijetu, a to je roditeljska, majčina ljubav, ostavlja čovjeka sama, nezaštićena. Kida se i posljednja ljudska sigurnost koju čovjek kao dijete ima. Sa smrću roditelja, čovjek postaje siroče idući ususret svojim najdubljim strahovima, od kojih je onaj od vlastite smrti najstrašniji.
I možda ste mi dosad već rekli nešto od sljedećeg – ali ti si vjernik!, imamo Isusa!, imamo čvrsto i neporecivo obećanje da oni koji u Njega vjeruju neće umrijeti!, imamo neiscrpno vrelo snage u euharistiji i sakramentima!, zar ne vjeruješ u to?, zar sumnjaš?…
Ne sumnjam u Boga i Njegovu Ljubav, to je jedino što imam, ali lagao bih kada ne bih priznao da su u svakoj mojoj molitvi ovih dana bile Martine riječi – Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.
No nemojte to shvatiti kao prigovor Bogu. Ne. To je jednostavno jedina molitva koju ovih dana mogu izreći. Da, molitva…
A što mogu drugo osim priznati da sam bez Boga ništa i da ovakav jadan i krhak ne mogu razumjeti Otajstvo Boga. Što mogu drugo u ovim trenutcima osim ugrabiti Boga za Njegovo Srce!? Srce koje mi je dalo majku čije je ovozemaljsko srce prestalo kucati, a koje me bezuvjetno voljelo? Što mogu drugo osim ugrabiti Boga za Njegovo Srce i sada kao siroče zajecati da ne zaboravi na tu bezuvjetnu majčinu ljubav koju sam toliko obilno primao, da je zagrli kao nježna majka i udijeli vječnu radost i mir, brišući sve njezine mane, čisteći prašinu grijeha s njezine duše koja je toliko ljubila radujući se i najmanjem znaku dobra i opraštajući brzinom munje svima, pa i najteže nepravde i boli koje je doživljavala hodeći ovom dolinom suza.
Što mogu drugo, osim podsjetiti Isusa da i On ima Majku, da dobro zna što je to majčina ljubav! Što mogu drugo nego istresti suze u naručje One koja najbolje zna što znači biti majka… Ne preostaje mi ništa drugo nego sakriti se u sigurnost Božjeg Srca i toplinu Srca Njegove Majke.
Za kraj, dijelim s vama pjesmu koju sam napisao svojoj mami kao student odlazeći jednog ljeta na rad u inozemstvo. Gledajući je kako me ispraća s kućnog praga blagoslivljajući me znakom križa kao i uvijek kad bih odlazio, u misli mi je došla i slika budućnosti i dan kad me više neće ispraćati i kad me više neće svojim rukama blagoslivljati znakom križa i kad će mi ostati samo jedna suza…
Taj dan sam doživio, i doslovno na rastanku na odjelu intenzivne njege gdje je ležala u bolima, s mamina sam lica obrisao jednu suzu koju je pustila uz riječi – ZBogom…
Fala ti, Bože, za moju mamu Zoru!
Foto: privatna arhiva obitelji Franc
