Biti katolički otac velika je privilegija i velika odgovornost. Zajedno s njegovom suprugom, povjereno im je odgajati svoju djecu da upoznaju i vole Boga te ih pripremiti za život kao katoličke muškarce i žene.
- Svetkujte dan Gospodnji i sve ostale dane (Izl 20, 8)
Očinstvo je vrhunska vježba u određivanju prioriteta. U previše kućanstava, mama je „čuvarica vjere“. Često je ona ta koja u nedjelju ujutro ugura obitelj u auto na misu. Ali to nam ne može biti dovoljno. Naša djeca gledaju i radit će ono što i mi. Gledaju ako smo ambivalentni oko dolaska na misu. Gledaju provjeravamo li vrijeme tijekom homilije, računajući hoćemo li stići ranije kući. Ali dobra vijest je ta da gledaju i kada radimo stvari kako treba! Moj tata obično ne pjeva, ali pjeva punim glasom svake nedjelje; naša djeca primjećuju kada imamo jasne prioritete – kad pjevamo, molimo i aktivno sudjelujemo u našim vjerskim zajednicama.
- Učite svoju djecu vjeri (Iv 20, 29)
Ako želimo da naša djeca vjeruju Bogu, naučit ćemo ih da vjeruju u stvari koje ne mogu iskusiti sa svojih pet prirodnih osjetila. Razgovor o molekulama, klicama ili crnim rupama dobar je početak. Svi prihvaćamo da postoje svakodnevne stvarnosti koje nikad nećemo vidjeti iz prve ruke, ali koje su stvarne. To je, naravno, temelj za podučavanje njihove vjere. Naravno, moramo njegovati vlastitu vjeru kako bismo je mogli podučavati – bilo da to znači redovitu molitvu i proučavanje Svetog pisma, čitanje duhovnog štiva ili aktivno sudjelovanje u našim župama. Vjera se najbolje uči primjerom i zahtijeva istinsko vjerovanje. Zahtijeva predanje. A najbolji način da odgojimo djecu koja imaju nepokolebljivu vjeru u Boga jest da ih naučimo da postoje stvari u koje mogu bezuvjetno vjerovati i u koje mogu vjerovati – poput svojih očeva.
- Ne zaboravite praštanje (Mt 18, 21-22)
Sakrament pomirenja jedinstveno je iskustvo. Malo je drugih tradicija koje zahtijevaju da grešnici naglas ispovijedaju grijehe. Na taj način katoličanstvo uči odgovornosti, a istovremeno nas podsjeća na Božji bezdan oprosta – sjajne lekcije za našu djecu. Ali lako je te vrijednosti ostaviti u ispovjedaonici. Kao katolički očevi, imamo dodatnu odgovornost. Odgovornost koju nas je vjera naučila zahtijeva od nas da priznamo svojoj djeci kada griješimo, da tražimo oprost kada pogriješimo i da im pokažemo da mi i njihove majke opraštamo i tražimo oprost jedno od drugoga cijelo vrijeme. To ih podsjeća – kao što nas Bog podsjeća – da su pogreške dopuštene. One su potpuno ljudske i potpuno očekivane kao dio našeg vjerskog putovanja.
- Budite velikodušni (Izr 28, 27)
Stari izraz savjetuje: „Kad treba pomaknuti klavir, ne poseži za stolcem.“ Velikodušnost zasigurno nije vrijednost jedinstvena za katoličanstvo. Ali učiniti je neizostavnim dijelom života naših obitelji – bez obzira na naše okolnosti – dio je naše vjere. Opet, ovo je ponašanje koje mi kao očevi možemo i moramo modelirati ako očekujemo da naša djeca nauče suosjećanje. Neka vaša djeca u nedjelju stave omotnicu u košaru za priloge u crkvi. Kada obitelj, prijatelji ili dobrotvorne organizacije zatraže vašu pomoć, prepoznajte u čemu uživate ili u čemu ste najbolji i doprinesite. Neka vas vaša djeca vide kako dajete i razgovarajte s njima o tome zašto dajete i zašto je davanje važno.
- Igrajte se i zabavljajte (Lk 18, 16-17)
Moja supruga, katolička teologinja, ima omiljeni citat iz knjige rabina Davida Wolpea „Iscjelitelj slomljenih srca“: „Ne mora biti tmurno da bi bilo sveto.“ Mnogi od nas griješe očekujući da će naša djeca primijeniti zrelost i profinjenost odraslih na našu vjeru, ali jedan od puteva otkrivanja ljepote katoličanstva jest dopustiti djeci da ga dožive pod svojim uvjetima. Korištenje igre, priče i pjesme kako bi se Sveto pismo i tradicija otkrili za najmlađe u našem stadu temelj je dječje Liturgije riječi, biblijske škole za vrijeme praznika i satova vjeronauka. Kad moja supruga i ja čitamo biblijske priče svojoj djeci, izvodimo karakterne glasove. Kad se vozimo kući s mise, ponovno pjevamo završnu pjesmu (barem one optimistične). Ako istinski vjerujemo da smo stvoreni na Božju sliku, onda zasigurno smijeh i vedrina mogu obogatiti i našu vjeru.
- Molite (Lk 11, 1)
Molitva s nekim je prilično intiman čin. U našoj kući imamo mali plan kojeg se volimo pridržavati. Uvijek počinjemo s molitvama zahvalnosti, zahvaljujući Bogu za naše brojne blagoslove. Zatim prelazimo na traženje blagoslova za ljude koje poznajemo i volimo ili za ljude kojima bi mogla biti potrebna Božja pomoć. Na kraju, možemo se posvetiti bitnim „zahtjevima“: molitvi za lijepo vrijeme za izlete ili za snagu i mudrost da dobro prođemo na poslu ili u školi. To uči našu djecu da smo svi u stalnom odnosu i razgovoru s Bogom. I da razgovor zahtijeva od njih da razgovaraju kao i da slušaju.
- Budite „gospodin koji ne zna baš sve“ (Ps 139, 5-7)
Nebo je plavo. „Zašto?“ Zbog sunca. „Zašto?“ Jer kada kratkospektralni svjetlosni valovi sa sunca uđu u našu atmosferu, oni udaraju u molekule zraka i naše oči percipiraju efekt kao plav. „Zašto?“ Uzdah. Svi smo igrali igru „Zašto?“. Očevi često vrše veliki pritisak na sebe da se ne zaglave. Ali pitanja vjere su česta (i često dolaze niotkuda):
„Zašto umiremo?“ „Što je duša?“ „Kako funkcionira ta stvar s Trojstvom?“ Nažalost, zadovoljavajući odgovori nisu uvijek pri ruci. „Idi pitaj svoju majku“ prihvatljivo je samo jednom – dvaput ako je Dan očeva. „Ne znam“ je legitiman odgovor, ali prava milost dolazi u onome što kažemo sljedeće: „Potražimo to zajedno.“ Postoji nešto posebno u pronalaženju odgovora s našom djecom. To su lekcije koje se pamte.
- Integritet (2 Kor 13,7-8)
„Integritet“ je pojam koji se poprilično ležerno koristi. U kulturi kojom dominiraju slavne osobe, lako je previdjeti postupke javnih osoba i zaboraviti da one daju primjer našoj djeci. Može biti izazovno ukazati našoj djeci da loši izbori koji se objavljuju u popularnoj kulturi idu protiv naših vrijednosti kao katolika, posebno ako su dotične slavne osobe na plakatima koji krase zidove njihovih spavaćih soba.
Uz to rečeno, glavni gafovi koji pune naslovnice u tabloidima mogu biti blagoslovi koji nam omogućuju prenošenje naših vrijednosti. Mogu biti uvod u razgovore o moralu. Mogu biti poučni trenutci koji našoj djeci pokazuju da djela imaju posljedice. I… mogu učiniti da katolički roditelji izgledaju stvarno „ne-kul“ . To su trenutci koji odvajaju muškarce od dječaka u očinstvu, definirajući razgovori koji nas razlikuju kao roditelje, a ne kao suigrače. To su trenutci kada ne samo da učimo što znači riječ „integritet”, već i pokazujemo svojoj djeci da ga i mi imamo.
- Neka sja, neka sja, neka sja (Mt 5, 14-16)
Svi smo upoznati s profesionalnim sportašima koji, nakon što osvoje Super Bowl ili olimpijsku zlatnu medalju, hvale Isusa za svoj uspjeh. Iako je sjajno zahvaljivati Bogu na izvanrednom talentu, moramo se oduprijeti iskušenju da uspoređujemo svoje talente i sposobnosti sa stratosferskim primjerima koji se emitiraju na nacionalnoj televiziji i osjećamo da su naši darovi nekako nedostatni. Važno je podsjetiti svoju djecu da su – bez obzira na njihove darove – stvoreni na Božju sliku i da njihove darove treba slaviti, koristiti i njegovati. Dar za pravopis, pjevanje ili matematiku nije ništa manje vrijedan pohvale ili priznanja od dara smrtonosnog šuta iz skoka ili brze lopte od 145 km/h. Stavite testove na hladnjak. Potaknite djecu da izvade svoje gitare na obiteljskim zabavama. Pozovite svoje bake i djedove na školsku predstavu. Pronađite načine da vaša djeca zablistaju na načine na koje se osjećaju najugodnije.
- „Tradicija! Tradicija!“ (1 Kor 11,2
Moja majka je sakupila više od 100 kipova Gospe, a njezina je pobožnost imala ogroman utjecaj na mene, moje četvero braće i sestara i mnoge druge koje je upoznala tijekom života. Nakon što je umrla, većina tih kipova vraćena je ljudima koji su joj ih dali kao podsjetnike na majčino vjerovanje u snagu Marijina svetog zagovora. Međutim, kada tu priču ispričam nekatolicima, ona nikada nema utjecaj koji očekujem.
Izvor: catholicreview.org
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
