Ovo nije neka simpatična priča o liku koji je ozbiljno posrnuo, dozvao se pameti, pokajao se i pronašao svoj put kroz oprost onoga koga je povrijedio, a.k.a. priča o izgubljenom sinu. Sasvim suprotno, radi se o liku koji je ozbiljno posrnuo, koji ne vidi da je posrnuo, ne trudi se spoznati da je posrnuo.
Riječ je o liku koji se prepoznaje u kritikama, opomenama, savjetima, pronalazi se u njima, ali se svojski trudi opravdati svoje postupke, ne priznaje da su oni grešni ili pogrešni i tvrdoglavo se drži svoga stanja. Obično te iste kritike, opomene i savjete doživljava uvredljivima i teško podnosi pomisao da bi se mogao ili trebao mijenjati.
Za potrebe nekog statusa, ova bi opaska bila dovoljna. No za potrebe članka ću ipak malo obrazložiti. Čak i neki tabloidi koji dijele recepte za uspješnost bilo kakvog odnosa govore kako nije dobro stalno i uporno govoriti „ne“, kako nije dobro suzdržavati svoje osjećaje i ne pričati o njima, kako nije dobro ne ispričavati se nikome, dramiti samo radi drame, zamjerati svima sve i, konačno, htjeti mijenjati sve oko sebe, ali ne i sebe samoga.
Prvi i najteži korak čak i kod liječenja neke ovisnosti jest suočavanje sa sobom i priznavanje da nešto krivo radimo. Rekli bismo da je samo priznavanje pola odrađenog posla. U usporedbi s tim slično se kaže i za sakrament svete ispovijedi – sami čin odluke odlaska na ispovijed, čin priznanja i kajanja su pola odrađenog posla.
Ako je formula tako jednostavna, zašto nam je onda u većini slučajeva i u ostalim segmentima života teško pustiti naš inat i tvrdoglavost? Primjera može biti milijun, ali jedan od najčešćih jest recimo: „Zašto bih JA išao na to neko predavanje, što će meni netko govoriti kako ću se ja ponašati?“, ili: „Šta onaj fratar ima MENI govoriti o čistoći, braku? Kad on bude imao ženu i djecu, onda će imati pravo glasa…“ Konačno, zašto nam je teško prihvatiti kritiku i ultraodbojno željeti mijenjati sebe?
Svi imamo različita iskustva. Netko ih proživljava prilično duboko, netko ih skoro pa i ne doživljava. Često i bez promišljanja smatramo da znamo puno ili sve i držimo da je to naše jedino ispravno. Mislimo da smo uvijek u pravu i čak smo spremni analizirati i pripremiti mnoštvo argumenata za boj koji ćemo biti protiv svih koji ne prihvaćaju nas i naša mišljenja. Nesposobnost primjećivanja i slušanja drugoga, a isticanje samoga sebe kao savršenog, jest ozbiljan problem.
U kulturi otkazivanja koja je sveprisutna danas teško je doći do ove teme i sugovornika koji se ne bi uvrijedio na provokativna, ali jednostavna pitanja. Dovedeni smo pred zid suzdržavanja i opreza i natjerani da šutimo čak i kada je pitanje života ili smrti. Natjerani smo da tetošimo grijeh i oprezno mu pristupimo umjesto da ga prepoznamo, reagiramo i sasiječemo u startu. Natjerani smo misliti da je grijeh = osoba i iz te perspektive ne smijemo ništa i nikoga opomenuti, pa ni potaknuti na bolje.
Pa tako, bilo da neki svećenik propovijeda, da neki par priča svoje svjedočanstvo, bilo da neki predavač na tribini priča o nekom iskustvu, uglavnom nam prva misao bude: „Joj, da je barem onaj moj ovdje da ovo čuje pa da se promijeni…“ Rijetko ili nikako bi ta misao bila: „Čovječe, kako je ovo dobro, koliko toga sam naučio danas!“
Nije pogrešno analizirati što onaj drugi priča i tražiti autentičnost nečijeg govora, ali što se tiče vjerskih događanja, propovijedi, svjedočanstava i predavanja, uvjeren sam da je svaki od njih ispunjen nekom dubinom, potaknut Duhom Svetim i poslan nama na poticaj za promjenu. Ne našim ženama, muževima, svekrvama nego nama.
Koliko god nam nešto bilo klišejski, već viđeno, nenapeto, dosadno, ipak postoji nešto što zazvoni u uhu i zagolica srce. Reći da je to dosadno i tražiti spektakl i oduševljenje u svakom susretu s nečim Kristovim je jako sebično i površno. To je kao da već petnaesti put idemo na ispovijed radi istog grijeha i više i ne osjećamo kajanje nego to odrađujemo „radi reda“. Izgleda da je letargija ili ravnodušnost prema okolini prilično opasna. Mislim da nas ona posebno zasljepljuje kod svake prigode za nešto bolje.
Problem preuzimanja odgovornosti je zadnjih godina uzeo maha, ne samo u vjerničkom životu i ponašanju nego i u odnosima općenito, a i u bilo kakvoj poslovnoj suradnji. Po ne znam koji put ponavljam kako je licemjerstvo velik problem kod nas vjernika, želimo vaditi trun iz oka brata svoga, a brvna u svom oku ne vidimo, pa posljedično i taj trun kod nekoga preraste u brvno i nadmećemo se u tome tko više misli da drugi treba biti bolji. No što ako su nečije namjere iskrene, ako netko potaknut Duhom Svetim i s najiskrenijom mogućom namjerom i pun ljubavi ide opomenuti brata svoga, a ovaj ga ignorira, odbije i potjera? Odgovor je jednostavan – Trebamo prestati objektivizirati situaciju, staviti sebe u središte problema i zapitati se: „Jesam li ja taj brat koji je opomenut?“
Pronaći se (u prozivanju grijeha, u opomeni, u savjetu) nije nužno tako loša stvar. Suočavanje sa sobom može biti samo plodonosno, i ništa drugo. I kroz ovu temu se može provući pitanje: „Što mogu učiniti da ti učinim dan ljepšim?“ Uporno stavljanje sebe na pijedestal morala i ispravnosti, gledanje s visoka i pametovanje nikome nisu donijeli dobra. Zanemarivanje potreba i osjećaja drugih i promatranje sebe kao središta svijeta dovodi do ozbiljne suradnje taštine i oholosti koja nas vodi na neželjena mjesta. To bi bilo poput odlaska na svetu misu da budemo viđeni, da budemo sređeni i ponašamo se točno onako kako zamišljamo da bi drugi htjeli, poput razmišljanja da smo ljudima u crkvi važniji od Krista radi kojeg su valjda došli tu, a usput i upitnosti razloga našeg dolaska na svetu misu radi tih pogleda i mišljenja umjesto radi tog istog Krista.
Sve je nekako proračunato, oprezno, zarobljeno, teško, zahtjevno. A trebalo bi biti jednostavno. Mi i On, zajedno. Jedno radi drugoga. Jedno s drugim.
Ovaj pronalazak – to je obično neugodan osjećaj popraćen nekakvim sramom i crvenilom, okrivljavanjem nekoga što je razotkrio našu bolnu točku, željom za osvetom, opravdavanjem, nedostatkom priznanja i želje da je nešto krivo i loše.
Pronaći se – nije to tako loše. Čak je i poželjno. Dobro je za naš rast. Dobro je za našu poniznost. To nazoviponiženje nije poniženje. Bilo bi ako bismo zapeli u ovom stanju neugodnosti. Ali u stanju ljubavi i sposobnosti prihvaćanja kritike znak je otvorenosti našeg srca za poniznost i mijenjanje. Sada ne samo zbog toga što nam je netko nešto rekao, nego više zbog toga što sami to želimo.
Foto: Unsplash
