Oni koji se formalno i stvarno ne priznaju članovima Crkve, ovu Isusovu ustanovu ponajčešće promatraju kao „neprofitnu organizaciju” koja je itekako materijalno bogata. S druge strane, napisano je mnogo tekstova koji govore o Crkvi kao mističnom tijelu Kristovu. Valja jasno reći da ni sami članovi Crkve počesto nisu načisto s tim što je zapravo Crkva. Tako je to bilo od samih početaka pa nije čudno što se ta „sumaglica” nerijetko proteže sve do danas.
U Djelima apostolskim čitamo o prizoru koji je prethodio Pavlovu obraćenju: „Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: ”Savle, Savle, zašto me progoniš?”” (Dj 9, 3-4). Savao je mogao pomisliti: Ja progonim Ananiju, a tko si Ti da svojom svjetlošću dižeš svjetlost moga očinjega vida?
Iz ovoga jasno iščitavamo da je Kristova Crkva „mistično tijelo Kristovo” koje je Savao prije toga na smrt progonio. Ali i u to apostolsko vrijeme mnogi nisu razumjeli što je zapravo Crkva. Zato je sv. Petar imao potrebu snažno upozoriti crkvenu zajednicu na lažne proroke kojih je bilo još u Starome Zavjetu, što se nastavilo i u Kristovoj zajednici: „Bilo je u narodu i lažnih proroka, kao što će i među vama biti lažnih učitelja, onih koji će prokrijumčariti pogubna krivovjerja, zanijekati Gospodina koji ih otkupi, i navući na se brzu propast. I mnogi će se povesti za njihovim razvratnostima. Zbog njih će se kuditi put istine. U svojoj će vas lakomosti kupovati izmišljotinama” (2 Pt 2, 1-3).
Znači, nije dovoljno da netko na sebe obuče „proročko (svećeničko) odijelo” i da bude osoba od povjerenja, jer nerijetko se možemo susresti s „lažnim učiteljima”.
Crkva ne može živjeti izvan vremena i prostora, ali ne može se ni suobličavati ovome svijetu. Ovdje možemo uzeti sliku mora i svjetionika. Svjetionik jest dio morskoga ugođaja. Dotiču ga se morski valovi i nevére, ali njegova je funkcija upravo u teškim vremenima još veća, pokazuje moreplovcima ispravan smjer i upozorava ih na opasnost. Eto, to je uloga Crkve u ovome svijetu, biti u svijetu, a ne biti od ovoga svijeta. Ne može ona stišati ovosvjetske valove, ali može upozoravati na opasnosti i pokazivati ispravan životni smjer. Treba i mora biti svjetionik. „Vi ste svjetlost svijeta” (Mt 5, 14), govori Gospodin učenicima.
Nedavno je jedan komentator za jednoga biskupa napisao kako je nakon biskupskoga ređenja „vrlo kratko bio liberal”, te nadodaje: „svijet se mijenja, ali Crkva u Hrvata još živi u prošlosti”. Očito, ovaj liberalni novinar smatra nečim pozitivnim to što bi neki biskup ili svećenik bio liberal, ne znajući ili ne želeći znati da je u Crkvi ta karakteristika negativan predznak. Isto vrijedi i za ovaj drugi dio njegove rečenice. Kada Crkva uopće pa i ona u Hrvata ne bi živjela od prošlosti, od svoga božanskog Utemeljitelja, izgubila bi svoj korijen, a time i smisao svoga postojanja.
U medijima se nerijetko pojavi neka priča o financijskim ili seksualnim skandalima nekih svećenika, na domaćem terenu ili negdje u svijetu, pa se ta tema razvlači do besvijesti. Ma ne ćemo reći da je nevažna, ali kao da druge važne teme, kad je u pitanju Crkva, uopće ne postoje. Tko se uopće bavi pitanjem ispravna kršćanskog nauka? Biti heretik, ne poštovati kršćanske dogme, svoj nauk ne suobličiti Svetome pismu i crkvenoj tradiciji, kao da uopće nije problem. Štoviše, takve se svećenike i biskupe smatra naprednim, modernim, progresivnim pa onda i pozitivno liberalnim. Očito, prema tom stajalištu, na drugoj su strani zaostali konzervativni likovi koji vuku kola unatrag.
Ovdje valja snažno naglasiti: ono što je za Crkvu vrijedilo u apostolsko vrijeme, vrijedi i danas. Isus jasno i glasno kaže: „Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi” (Lk 7, 15). Ako netko Crkvu (priznavao se njezinim članom ili ne) smatra bilo čime drugim osim mističnim tijelom Kristovim, nije na pravome putu i nije uopće shvatio što je smisao postojanja ove Kristove ustanove.
Izvor: cnak.ba
Foto: Unsplash
