Govor o ljupkosti nogu takvoga glasonoše radosti, kakav je bio sveti Dominik, iz usta bi jednog brata dominikanca mogao na prvu više zvučati kao pobožna floskula, a ne nešto sastavno našem kršćanskom životu. Pa makar i zvučalo kao floskula, upravo tu ljupkost svetosti, koju je sveti Antun Veliki očitovao kao ljupkost umnika koji je zablistao kao sjajni nebeski svod (usp. Dn 12,3) primajući u pustinji ljude i nudeći im prokušanu riječ kršćanske mudrosti; istu ljupkost, koju je sveti Benedikt gajio svojim rukama – bilo sklopljenim na molitvu, bilo spremnima za rad – unutar stabilno uređenog samostanskog života; tu je ljupkost svetosti, svetu ljupkost, sveti Dominik odlučio prvenstveno očitovati svojim nogama kao – „po gorama“ – putujući propovjednik. On je putovao i propovijedao te se tako „istrošio“ (usp. 2Kor 12, 15) za spasenje duša svojih bližnjih. Isti oblik svetosti predao je i svojoj braći kada je osnovao Red propovjednika kojemu je svrha od početka do danas bila i ostala: propovijedanje za spasenje duša.
Svetost ljupkih nogu svetoga oca Dominika ne može nego li još više zablistati, ako se prisjetimo jedne poučne priče iz dominikanske predaje, sa svetim Dominikom u glavnoj ulozi. Nije bio rijedak slučaj u ono vrijeme da biskupi u rasprave protiv heretika dolaze pompozno, pa je jednoga sveti Dominik savjetovao: „Ne, gospodine oče, nije vam dolično izaći na takve; krivovjernici se trebaju radije pridobiti poniznošću i drugim primjerima kreposti, negoli izvanjskom prilikom ili srazom riječi. Oboružajmo se zato pobožnim molitvama te, dajući prednost znakovima istinske poniznosti, bosih nogu krenimo na Golijata.“
Vidimo da bose noge nisu tek bile znak izvanjskog siromaštva, nego su kod biskupa i brata Dominika te noge bile očitovanje nutrine urešene bogoobličnim krepostima, onim odlikama kojima su bili slični Kristu, a ljudskom pogledu ljupki. Koji znaci poniznosti i drugih kreposti i danas mogu našim suvremenicima učiniti ljupkim glasonošu radosti? Je li to skroman auto? Je li to ljupki Kristov miomiris, radije nego li opojan miris parfema? Je li skromno ruho bl. Reginalda, radije nego li skupocjena planinarska odjeća, koje je potrebno suvremenom glasonoši radosti?
Bilo kako bilo, bosih nogu – urešeni krepostima – krenuli njih dvojica, ali su uskoro dvojili kojim putem krenuti. Jedan ih je krivovjernik stoga odlučio provesti putem na kojem se nalazilo trnje i bodljikavo grmlje. Ipak, premda obojica okrvavljenih nogu, noge svetog Dominika i biskupa su zadržale ljupkost, a krivovjernik se, vidjevši radosnu strpljivost ove dvojice, pokajao i vratio istinskoj vjeri.
Ali nije samo radosna strpljivost, očigledna sposobnost za pretrpjeti nevaljalstvo krivovjernika, ona koja se očitovala u tome trenutku. Ona svakako jest bila naznačena riječju svetoga Dominika: „Ljubljeni, uzdajte se u Gospodina, jer nam dolazi pobjeda; već nam se, naime, krvlju čiste naši grijesi“ (usp. Vitae fratrum, II, gl. 2). Ali, što to još Dominik donosi? Kolike li dubine! Kolike ljupkosti!
Okrvavljenih nogu, brat Dominik je glasonoša radosti, oglašava mir i naviješta spasenje koje se u krvi nevinoga Jaganjca daruje svijetu. On svoju krv – sav svoj život – poistovjećuje sa životom nevinoga Jaganjca, stoga i njegova krv već ima spasonosnu snagu. Ne sama po sebi, već po Jaganjčevoj. Kao što je Kristova prolivena krv znak Očeve ljubavi za nas i Kristove volje potpuno podložne Očevoj, tako je i krv svetoga Dominika bila znak gorljive sućuti u bijedi bližnjega. Upravo je iz knjige ljubavi – tj. križa Gospodnjeg – Dominik osobito učio, „jer, ona poučava o svemu.“ (usp. Vitae fratrum, II, gl. 26) Širina Gospodinove ljubavi ne samo da je kroz neprekidan studij proširila Dominikovo srce, tako da krivovjernik ne dvoji da u njemu i za njega ima mjesta. Štoviše, širina Gospodinove ljubavi je po svetom Dominiku odjeknula u srcu krivovjernika, pozvala ga je i da se i njegovo srce raširi po mjeri Gospodinove ljubavi. (usp. 2 Kor 6, 11-13).
A pravu školu ljubavi ostavio je u baštinu i svojoj braći. Nije bez razloga zajedno s njima izabrao Pravilo blaženoga Augustina, koji je i sam bio vrstan propovjednik i učitelj Gospodinove ljubavi. Da njihova zajednica bude „ljubavooblična“, da bude simbol Gospodinove ljubavi i pomirenja, sveti je Augustin svim slugama Božjim, za prvi cilj odredio da žive jednodušno u kući i da im u Bogu bude jedno srce i jedna duša. Jednodušnost, ukorijenjena u Kristovoj ljubavi, prvi je ljupki znak nas, glasonoša radosti u karizmi svetoga oca Dominika. (usp. Knjiga konstitucija i naredbi, 2 §II.)
Vjerujem da sad već nije nimalo teško zamijetiti – novost svetoga Dominika nije bila u tome što je propovijedao. To su i prije njega mnogi radili. Više ili manje uspješno… no, sveti Dominik je bio propovjednik te je osnovao zajednicu – Red – koja ima biti sveto propovijedanje. Red, koji je simbol pomirenja, simbol donošenja sreće, simbol i navještaj spasenja. I to, naglašavam, prije svega onime što jest, a tek onda i onime što govori. Baš po primjeru svetoga Dominika. U toj specifičnoj oblikovanosti ljubavlju, u tim ljupkim nogama, jest novost svetoga Dominika, onaj divan i izvanredan dar Duha koji do dan danas struji i nadahnjuje brojne muškarce i žene diljem svijeta. Tomu smjera zajednički život, tomu smjeraju zavjeti, molitva – bilo zajednička, bilo osobna –, tomu smjera studij i sva opsluživanja u skladu s Pravilom…
Dopustimo i mi, stoga, da nas primjer svetoga Dominika osobito danas potakne, da se odlučnije i radosnije predamo Gospodinu da on proširi naša srca darom svoje blizine. Tako ćemo i mi biti, baš kao i brat Dominik, glasonoše radosti. Glasonoše radosti – nositelji radosne vijesti; ljupkih nogu – sveta života. Dionici i djelitelji one radosti koja Božje kraljevstvo očituje i životom i riječju.
Izvor: dominikanci.hr
