Svijete, što to želiš da vjerujem? Kome da se klanjam? Što to trebam činiti a da budem po tvojim mjerilima? Kome se to trebam prikloniti a da se uklopim u to, novo normalno, što god to značilo? Koga da zatajim, a tebi da se svidim? I koga ću to ponovno, nakon nekog vremena trebati zatajiti a da ponovno budem po tvojim mjerilima? Varljiv si svijete, a tvoje su ideologije nakaradne i neprirodne.
Rodne ideologije. Čudna prava LGBTQ+ osoba. Nijekanje Boga i savjesti. Sloboda koja to zapravo nije. Čovjek kao instrument prolaznog trenutka. Odgoj bez ljubavi. Zaborav ideala. Tvrdoća srca. Idoli u obliku novca i moći. Zdravlje na prvom mjestu. Karijera. Moj razum kao jedino mjerilo stvarnosti. Novo normalno.
Te dvije riječi opisuju, ili bi barem trebale opisivati, svaku novu društvenu pojavu koja nije u skladu sa svime onime što je dolično čovjeku. Taj prizvuk „novog normalnog“ odražava primjesu nekog kvaziapologijskog traktata, budući da automatski upućuje na obranu tog, nekog novog sustava. Postavlja se pitanje – ako je to nešto dobro i plemenito – treba li mu obrana? Ne bi li to trebalo samo po sebi biti jasno?
Svako je vrijeme sa sobom nosilo neko „novo normalno“. Nema tog trenutka u ljudskoj povijesti u kojem se kršćani u većoj ili manjoj mjeri nisu uklapali u društvene standarde – od Rimskog Carstva, pa sve do danas. Ipak, više nego ikada, za Boga u današnjem svijetu nema mjesta. Poznati hrvatski svećenik, Tomislav Ivančić, na jednom je mjestu zapisao kako je Bog u gradu izgubio svoje mjesto i postao suvišan.
U to, da je postao suvišan, vjeruju i neki kršćani, pa tako, misleći da u teoriji vjeruju, u praksi žive ništa drugo doli praktični ateizam. Kako je Bog postao suvišan, u jednakoj je mjeri svaka prava i autentična vrijednost izgubila svoj smisao. Na kraju krajeva, svaka autentična vrijednost svoje izvorište ima u onome koji jest Vrijednost, a kako nema mjesta za Izvora Vrijednosti, tako nema ni za samu vrijednost.
Još do prije pedesetak godina, naši su nam stari, unatoč svim vjerskim zabranama (bez krinke demokracije), uz svu muku i tjeskobu nastojali prenositi ranije spomenute vrijednosti. Često, uz poduku razlikovanja bitnog od nebitnog i to kroz vlastito životno svjedočanstvo, te su starije generacije molile za one mlađe. Daj, Bože, da je i danas tako.
Ako je sustav vrijednosti podložan promjenama, tada ono što je vrijedno biva okarakterizirano kao zadrto i neliberalno, kao nešto što priječi slobodu i naravno – ljubav. To novo, što treba zaživjeti i zauzeti mjesto vjere, prikazuje se kao jedino vrijedno, aludirajući pomalo na neka prošla, ali ne tako davna vremena. Pa opet, te nove ideologije i ideje ne znaju da su prolazne. Zaboravljaju da se sve ono što nije poteklo iz čvrstih temelja nikada nije ni održalo. Danas jedna, sutra druga, ali sve je dobro, jer – Tko ustraje, taj će se spasiti.
Foto: Unsplash
