Naravno da đavao ne postoji. Tko još u to vjeruje? Kršćani? Ma daj, kao da oni nešto znaju.
Rekao bih da tako nekako otprilike izgleda poimanje duhovne stvarnosti, ili stvarnosti uopće iz nekog „modernog“ kuta gledišta. Pa opet, ne mogu se ne zapitati gdje svi ti pojedinci pronalaze onu pravu i istinsku ljubav? Prihvaćanje i milosrđe? Vjernost i dobrotu? Da, toliko misle da znaju, a toliko ne ljube…
Još je davno rekao Dostojevski da, kada nema Boga, tada nema ni grijeha. Drugim riječima, sve je zapravo dopušteno. Nema morala, nema kategorije „dobro“ ili „zlo“, a na kraju krajeva, nema niti savjesti. Lewis će na tom tragu reći da je đavlov najveći uspjeh uvjeriti ljude da ne postoji. Uspijeva li u tome? Pa, nažalost, rekao bih da je odgovor i više nego potvrdan.
Ne želim odlaziti u fanatizam i u ovom promišljanju želim ostati trezven i razborit koliko god je to moguće. Ne, ne želim oholo i fanatično reći da je sve od đavla bez sustavnog propitkivanja i promišljanja, ali ne želim niti reći da ga nema i da ne vreba kao ričući lav tražeći koga da proždre.
Čini mi se da nije samo svijet taj koji ne vjeruje u Boga i duhovne zakonitosti, već često, nažalost, i poneki kršćani. No izgleda da su, na tome tragu, i neki kršćani povjerovali da đavla nema. Ponavljam, ne želim odlaziti u fanatizam i tom gnjusnom i beznadnom ocu laži pripisivati atribute na razini božanstva, već prokazati stvarnost njegova postojanja. Naravno, ne kroz strah, ne apsolutizirajući njegovo tobože „veličanstvo“, već svrstavajući ga tamo gdje mu i je mjesto – u bezdanu.
Polazeći stoga od Dostojevskog i njegove izjave koja je ranije spomenuta o tome da Boga nema, posljedično slijede i neki zaključci. U tom slučaju, ne samo da je dopušteno raditi što hoćeš, nego i biti što hoćeš, a onome koji ukazuje na istinu opravdano je reći da širi govor mržnje i ne dopušta slobodu govora. Zanimljivo.
Opravdano je napadati kulturu života pod krinkom demokracije i zadiranja u „privatnost“, koju pojedinac sam najbolje razumije i ne treba mu nitko. Sam je sebi dovoljan, kao, znate već tko – onaj koji ne podnosi zajedništvo. Što sam ja samome sebi bez Tebe, tek vođa u propast, kazao je jednom prilikom sv. Augustin. Zanimljivo.
Kada izbacimo Boga, nestaje ljubav, a onda i radost. A gdje tražiti tu radost doli u nagonskim porivima i to ispod životinjskih razina? Zašto ne pobjeći ili možda ostati u svijetu seksualnih užitaka tražeći isključivo svoju ugodu i korist? A onda zapadati u beznađe, tugu i još veći jad. Tko tako živi? Zanimljivo, vjerujem da znate, onaj koji ne ljubi, već prokazuje, napada i uništava život.
Generalno, grijeh u tom slučaju uopće ne postoji. Oholost? Nije to oholost. Ja se samo trebam pobrinuti za sebe. Malo-pomalo, dok u toj potrebi ne počnem gaziti druge. Ali i to je opravdano, budući da nema savjesti. Škrtost? Ne, to nije škrtost, već se radi o jednostavnoj potrebi da ja imam. Zavist? Ma nije, drugog treba uništiti jer me potencijalno ugrožava. Neumjerenost u jelu i piću? Bludnost? Ma što ti je, jedi, pij i uživaj, dušo moja, jedan je život, zar ne? Srditost ili lijenost? Pa valjda ja sam najbolje znam kako ću kome uzvratiti i što neću raditi. Da, svijet ima pravo, grijesi i posljedice grijeha ne postoje. Što znaju svi veliki mislioci, ili, ne daj, Bože, Crkva?
Zašto pripadati nekome? Zašto imati povjerenja? Radovati se tuđem uspjehu? Ljubiti Gospodina Boga svoga i svog bližnjeg kao samog sebe? Propagirati kulturu života? Boriti se za nerođene? Ma da, istina, to je sve tako zaostalo i neprirodno…
I ne, nema đavla. Njegove ideje i laži ne stoje iza ovakvih razmišljanja. Ne, on ne navodi na grijeh. Ne, ne „servira“ ti svoje misli i svoje ideje. I ne, on nema koristi od toga da te upropasti. Doduše, kako i bi, kada ne postoji, zar ne? Sve je to jedna bajka, a sve ovo razmišljanje je ništa drugo doli neka poluonomatopeja.
Foto: Unsplash
