Nikolasu Tirrieru trebalo je puno vremena da pronađe mir sa svojim stanjem, a na tom putu pomogli su mu obitelj, ali i vjera.
Ono što nosi na licu, dugo je nosio u srcu: osjećaj drukčijeg, katkad isključenosti, katkad prezira. Ali u toj krhkosti, Krist ga je pronašao, i ponovno ga pronašao u teškim vremenima.
„Utješio me, uzdigao me, prosvijetlio me. S vremenom me naučio da nije vidljiva ljepota ono što osobu čini vrijednom, već unutarnje svjetlo koje primamo od Njega i kojem odlučujemo pustiti da slobodno i mirno sja“, kaže Nikolas Tirrier.
Trenutno je na magisterij iz poučavanja, obrazovanja i osposobljavanja (MEEF) u Montpellieru i ima Treacher Collinsov sindrom. Ovaj se sindrom različito manifestira kod različitih ljudi, ali uvijek zahvaća područje lubanje: čeljust, nepce, uši, usta… U biti se radi o malformaciji kostiju.
„U mom slučaju, to je prilično blagi oblik: imam djelomičan nedostatak jagodica i potpuni nedostatak sljepoočnica, što znači da moram nositi slušne aparate“, objašnjava 25-godišnjak.
Iz Rumunjske u Francusku, zbog medicinske skrbi
Kad je rođen u Botošaniju u Rumunjskoj 1999. godine, liječnici još nisu znali kako imenovati ili prepoznati ovaj rijetki genetski poremećaj. U to vrijeme, dijagnoza je izazvala mnoga pitanja kod njegovih roditelja.
Budući da mu je otac bio francuskog podrijetla, konačno su odlučili preseliti se u Francusku, gdje bi njihov sin mogao dobiti bolju medicinsku skrb. Nikolas je tada imao dvije i pol godine, a njegov mlađi brat se upravo rodio. Obitelj se nastanila u Avignonu, gdje je Nikolasov otac, pravoslavni svećenik, primljen u rumunjsku biskupiju.
U Francuskoj je Nikolas uzastopno podvrgnut nekoliko kirurških zahvata: korekciji zuba, presađivanju masti na jagodice i, što je najvažnije, operaciji lubanje, uključujući jedan zahvat ugradnje vijka.
„Imao sam dvije do tri operacije pod općom anestezijom, ne računajući nekoliko pod lokalnom anestezijom. Imao sam prilično redovite liječničke kontrole. Do moje 13. ili 14. godine provodili smo puno vremena u bolnici – onda smo se kasnije vratili, ali ovaj put zbog mog oca“, prisjeća se.
Nova kušnja zadesila je obitelj između 2014. i 2015.: Nikolasov otac teško se razbolio. „Imao je leukemiju. Umro je brzo, u dobi od 39 godina.“ Ovo razdoblje u životu mladića nije bilo lako za njegovu obitelj. Jako cijeni svoju majku, koja je bila sidro obitelji:
„Osoba koja je uzdržavala cijelu našu obitelj otkad smo stigli u Francusku, za moje liječničke preglede, a zatim i za očeve, naše obrazovanje i školovanje, i mog brata i mene, bila je naša majka, koja je nastavila raditi kako bi uzdržavala obitelj. Bila je stup naše obitelji. Žena nevjerojatne snage, koja je uspjela sve održati na okupu. Otpornost je postala nužnost: nije imala izbora. Nismo postavljali pitanja, samo smo morali ići naprijed.“
Drukčije odrastanje
Kao tinejdžer, Nikolas je imao sreću biti dio generacije koja nije imala toliko društvenih mreža kao danas. To je značilo da je mogao izbjeći online maltretiranje. „Mogao sam uzeti pauzu nakon škole“, kaže.
Kod kuće je također mogao računati na bezuvjetnu ljubav svoje obitelji i rođaka, svojih prvih najboljih prijatelja. „Cijela obitelj moga oca došla je živjeti u Francusku. Često smo ih pozivali k sebi i zajedno smo provodili praznike.“
Također je crpio snagu iz svoje vjere, posebno kroz katekizam.
„Bio sam u privatnoj katoličkoj školi, a svakih uskrsnih praznika kapelanija je organizirala veliko hodočašće u Santiago de Compostelu. Također sam pohađao satove vjeronauka u pravoslavnom samostanu u Solanu, gdje sam također stvorio neke veze. Sve je to bila moja oaza, nisam bio u očaju. Važno je imati kršćanska mjesta oko sebe gdje možete napuniti baterije“, kaže Nikolas.
Oduševljen je što je bio okružen djecom, kao i odraslima, dok je odrastao. „Imao sam odrasle oko sebe i svećenike koji su mi pomogli da rastem i prebrodim teška vremena. I danas mi pomažu.“
Ipak, kako i sam priznaje, „sve je išlo dobro i loše u isto vrijeme; to nije spriječilo koegzistenciju ovog paradoksa.“
Prihvaćanje da me Bog i moj bližnji vole
Svojim tihim glasom i mirnim riječima, Nikolas ipak priznaje da je prošao kroz razdoblja pobune protiv Boga, uvijek praćena istim pitanjem: „Zašto si dopustio ovu bolest? Bože, možeš li me zaista voljeti?“
„Vidio sam težak život svojih roditelja, trud i žrtve koje su podnijeli. Nesvjesno sam si nametnuo neku vrstu krivnje. U nekom trenutku to se pretvorilo u stvarnost da me Bog ne voli“, prisjeća se.
„Boli me vidjeti da uzrokuješ patnju svog bližnjega, da si teret, ali mislim da je to ujedno i prilika koju Bog dopušta kako bi tvoj bližnji mogao biti posvećen u svoj poniznosti. To se događa jednostavno i prirodno. Na taj način, zajedno, približavamo se Kristu, koji nas osobno voli na jedinstven način“, kaže.
Jednog dana, kada je postao neosjetljiv na ono što je loše, pa čak i na ono što je dobro u njegovom životu, redovnik mu je rekao: „Drži svoje srce otvoreno!“ Nikolas je tada imao 21 godinu, a ta mu je fraza od tada ostala urezana u pamćenje.
Kasnije je otkrio i odgovor na svoju patnju kroz frazu koju nam Gospodin govori, a koju je prenio rumunjski teolog iz 20. stoljeća, nedavno kanoniziran u Rumunjskoj, sveti Dumitru Ispovjednik (Staniloae): „Usudi se shvatiti da te volim.“
„Najveći izazov s kojim se trenutno suočavam jest konačno prihvatiti da me Bog i moj bližnji vole. Mir se stječe borbom; to nije nešto što dolazi magično. Još uvijek tonem u očaj“, priznaje, dodajući da je vidio da mu Bog nudi oprost, mir i ljubav.
Ponizno zaključuje: „Ako danas mogu govoriti o životu, ljubavi i miru, to je zato što sam shvatio, ili pokušavam shvatiti, da i mene Krist voli i da nas svojom rukom vodi putem slobode i uskrsnuća, u samo srce naših rana, s mirom, ljubavlju i nadom.“
Izvor: aleteia.org
Preveo: M. Đ.
