„Vjera, nada i ljubav doći će do izražaja u vašem profesionalnom radu za Boga. Incidenti, problemi, prijateljstva koja vaš rad donosi sa sobom, dat će vam hranu za molitvu. Napor da poboljšate vlastito svakodnevno zanimanje dat će vam priliku da iskusite križ koji je bitan za kršćanina. Kada osjetite svoju slabost, neuspjehe koji se javljaju čak i u ljudskim pothvatima, dobit ćete na objektivnosti, na poniznosti i na razumijevanju za druge. Uspjesi i radosti potaknut će vas na zahvalnost i na shvaćanje da ne živite za sebe, već za službu drugima i Bogu“ (Krist prolazi, br. 49).
Radni život nije prepreka molitvenom životu. Naprotiv, to je sfera u kojoj se naša molitva može ukorijeniti i razviti s dubinom. U njemu otkrivamo skrivenu žrtvu koja daje smisao onome što radimo i otkriva nam njegovo duhovno značenje:
„To što smo djeca Božja dovest će nas – uvjeravam – do kontemplativnog duha posred svih ljudskih aktivnosti – svjetlost, sol i kvasac, preko molitve, mrtvljenja, vjerskog i profesionalnog znanja – ostvarujući ovaj plan: što smo više uronjeni u svijet, toliko više moramo biti Božji.“ (Kovačnica, br. 740).
„Pitaš me: zašto taj Križ od drveta. – Prepisujem iz jednoga pisma: «Kad dignem oči s mikroskopa, pogled mi padne na crn i prazan Križ. Taj Križ bez Raspetoga je simbol. Ima značenje koje drugi ne će vidjeti. A onaj koji umoran htjede upravo napustiti zadatak, ponovno približava oči k okularu i nastavlja posao! Samotan Križ naime traži pleća koja će ga uzeti na se.“ (Put, br. 277).
Kako možemo pronaći Boga u radu u 21. stoljeću?
Tvrdnja da su ljudski rad i profesionalna aktivnost mjesto našeg susreta s Bogom može zvučati kao poučna formula, tipična za duhovnu literaturu, ali naizgled nepovezana s našim svakodnevnim iskustvom u 21. stoljeću. Za neke, eksplicitno spominjanje Boga u sekularnom svijetu radnih odnosa može se čak činiti kao umjetna ili apstraktna strategija za anesteziju stvarnih problema: gorućih društvenih pitanja, složenih posljedica nezaposlenosti i migracija te sukoba između zaposlenika i poslodavaca, građana i države, konkurenata na tržištu ili rivala koji teže rukovodećim pozicijama unutar iste tvrtke.
Posebno u industrijaliziranim zapadnim društvima, mnoga radna okruženja muče tjeskoba i konkurentnost, osobne i grupne napetosti, žurba i fragmentirani odnosi te drugi čimbenici koji često dovode do sumnje i nepovjerenja. U našem suvremenom potrošačkom društvu, „dobro raditi“ možda se ne odnosi na prakticiranje vrlina, već na maksimiziranje profita, povećanje medijske vidljivosti ili jačanje korporativnog brenda.
Ubrzani tempo proizvodnje i malo vremena predviđenog za donošenje odluka pogoduju stresu i osiromašuju kvalitetu osobnih odnosa, često ih svodeći na instrumentalne veze i premještajući ih u virtualnu ravan. Mnogim ljudima posao se čini kao teret od kojeg treba pobjeći, a ne kao stvarnost koju treba posvetiti. Čini se da pravi život počinje kada završi radni dan; tek tada, prema ovom shvaćanju rada, vraćamo se onome što jesmo, sposobni posvetiti se svojim voljenima, interesima i svemu ostalom što nas ispunjava, ljudski govoreći. U nekim proslavama odlaska u mirovinu čujemo usklike poput: „Konačno slobodni!“, kulturni simptom shvaćanja rada kao ropstva, tereta i ograničenja.
Ako je ovo svijet u kojem živimo, neizbježno je pitanje: što osnivač Opusa Dei, poruka o posvećenju rada, može reći muškarcima i ženama našeg vremena? To je, nesumnjivo, kontrakulturni prijedlog. Sveti Josemaría je već bio u potpunosti svjestan toga kada je napisao neka od svojih duhovnih razmatranja, kasnije sabranih u Brazdi:
Neki se u poslu ponašaju s predrasudama: zbog principa ni u koga nemaju povjerenja i, naravno, ne shvaćaju potrebu u vlastitom poslu naći put posvećenja. Ako im to kažeš, odgovore ti da ne dodaješ druga zaduženja njihovu radu, koji već nezadovoljno podnose, kao kakav teret. – To je jedna od bitaka za mir koju treba dobiti: naći Boga u vlastitom poslu i – s Njim i kao On – služiti drugima. (Brazda, 520)
Poziva sve ljude, uključujući i one koji ne dijele kršćansku vjeru, da grade iskrene, konstruktivne ljudske odnose, prepoznajući i vrednujući talente svake osobe te shvaćajući rad kao služenje, a ne samo samopotvrđivanje. Poziva radnike da se vode kršćanskom ljubavlju i da se posvete promicanju jedinstva, a ne podjela, te povjerenja, a ne antagonizma.
Također nas podsjeća da se dostojanstvo i važnost zadatka ne mjere postignutim rezultatima ili generiranim koristima, već ljubavlju s kojom se obavlja i duhom služenja koji ga nadahnjuje.
„Nema poslova od male važnosti: svi su od velike važnosti. Važnost posla ovisi o osobnim uvjetima osobe koja ga obavlja, o ljudskoj ozbiljnosti s kojom ga obavlja, o Božjoj ljubavi koju u njega ulaže. Plemenit je posao poljoprivrednika, koji se posvećuje obrađujući zemlju; i posao sveučilišnog profesora, koji ujedinjuje kulturu s vjerom; i posao obrtnika, koji radi u vlastitom obiteljskom domu; i posao bankara, koji gospodarska sredstva čini plodonosnima na korist zajednice; i posao političara, koji u svom zadatku vidi službu za dobrobit svih; i posao radnika, koji Gospodinu prinosi trud svojih ruku“ (Pismo 14, br. 5).
Osnivač Opusa Dei uči vjernike da posao, obitelj i duhovni život nisu odvojene sfere, već dimenzije namijenjene integriranju u posvećeno i posvećujuće postojanje. Podsjeća nas da naš apostolat i odnos s Bogom ne počinju kada završi radni dan, već izviru i razvijaju se u samom obavljanju posla.
Slično tome, sugerira da profesionalni mentalitet koji razvijamo na poslu može osvijetliti druge sfere života: pomaže nam odgajati djecu, sudjelovati u društvenom životu i odgovorno organizirati slobodno vrijeme. Uči da možemo nastaviti voljeti na radnom mjestu ako znamo voljeti kod kuće sa svojim obiteljima; da se misa koju svaki vjernik živi kroz opće svećeništvo može produžiti kroz svih 24 sata u danu; da svaka minuta ima vječnu vrijednost; i da je svaki trenutak prilika da volimo Boga i druge.
Za svetog Josemaríju, rad je također kanal za usmjeravanje naših energija i želja za služenjem u korist općeg dobra, ne samo naše osobne koristi: osoba koja želi posvetiti svoj rad „ne može okrenuti leđa bilo kojoj brizi ili potrebi drugih ljudi, svoje braće“ (Kovačnica, br. 453). Ovaj horizont služenja čini naš osobni rad smislenim i vrijednim.
Konačno, poticaj svetog Josemaríje da živimo kao „kontemplativci usred svijeta“ ima izravne posljedice u kontekstu svakodnevnog rada. Oni koji usvajaju kontemplativan pogled u raznim aktivnostima radnog dana znaju kako zahvaljivati Bogu za vrline ljudi oko sebe; opraštaju nesporazume i uvrede iz srca; pažljivi su prema usamljenima, onima koji pate i ostavljenima; prepoznaju dostojanstvo slike i prilike Božje u svakoj osobi.
Oni koji promatraju Boga kao svoje djelo gledaju na stvorenje kao njegova djeca, diveći se njegovoj ljepoti i redu njegovih zakona, dopuštajući si da ih iznenade tehnološka dostignuća i radujući se kada mogu graditi društvo stvarajući odnose karakterizirane ljubavlju i pravdom. I hvale Boga za milost da mogu surađivati u vođenju stvorenja do njegove punine kroz vlastiti rad.
„Božju ruku vidimo ne samo u čudima prirode, već i u našem iskustvu rada i truda. Rad tako postaje molitva i zahvaljivanje, jer znamo da nas je Bog postavio na zemlju, da nas voli i da smo baštinici njegovih obećanja“ (Susret s Kristom, br. 48).
Izvor: opusdei.org
Foto: Unsplash
