Kada je u rujnu 2005. prvi put prikazan, film Veličanstvena tišina osvojio je publiku svojom jednostavnošću i dubinom. Bez komentara, bez glazbe, bez efekata: samo redovnici, njihova svakodnevica i tišina. Film vodi gledatelja u srce kartuzijanskog samostana, otkrivajući što znači živjeti u potpunoj predanosti Bogu.
Poziv koji je stigao nakon šesnaest godina
Redatelj Philip Gröning došao je kartuzijancima još 1984. s idejom o filmu.
No odgovor je stigao tek šesnaest godina kasnije – u skladu s duhom reda koji sve čini u sabranosti i razlučivanju.
Kad su mu napokon dopustili pristup, Gröning je proveo šest mjeseci u Velikoj Kartuziji, snimajući sam, bez ekipe, samo uz prirodnu svjetlost i zvuk.
Tijekom tog vremena i sam je živio njihovu šutnju – što se jasno osjeća u svakoj minuti filma.
Film koji postaje meditacija
Kako piše autor Kevin V. Turley, Veličanstvena tišina nije klasičan film, nego svojevrsna meditacija.
Prvih dvadesetak minuta gotovo se ništa ne događa – tek polagano svitanje u ćeliji redovnika i zvuk molitve.
U tom trenutku gledatelj ne promatra, nego sudjeluje. Film ne govori o tišini – on jest tišina.
Zato ga mnogi nazivaju „najdubljom duhovnom obnovom ikad prikazanom na ekranu”.
