Jedan čovjek je cijeli život teško radio, štedio i odlagao svaki cent – iz straha pred budućnosti. Jer čovjek se osjeća sigurnije kad ima financijsku zalihu, zar ne? A onda će jednom moći uživati u miru i blagostanju. Jednom.
Kupovao je zlatne poluge i skrivao ih u sef. S vremena na vrijeme vadio bi ih, gledao i radovao se bogatstvu koje posjeduje. Osjećao se sigurno. Jednog će dana živjeti u blagostanju! Jednog dana.
Ali jednoga su ga dana lopovi opljačkali i odnijeli sve. Čovjek je gorko plakao kraj praznog sefa. Toga dana sreo je jednog mudraca koji ga je upitao za razlog njegove tuge.
Čovjek mu je ispričao: ukradene su mu zlatne poluge! Sve za što je radio, sve što mu je davalo radost i nadu… sve je odneseno!
Mudrac je kimnuo glavom i posavjetovao ga: „Ne očajavaj. Uzmi običnu ciglu, omotaj je u zlatni papir i uvjeri se da je to zlato. Ionako ga nisi koristio. Samo si ga gledao. Pa gledaj i dalje – ništa se nije promijenilo.“
Brutalan savjet. Ali istinit. Ono što posjedujemo, a ne koristimo, što odlažemo za kasnije, što želimo sačuvati za nesigurnu budućnost – ne služi nam. I zlato se pretvara u kamen, a kada dođe to jednom i odemo na onaj drugi svijet, tamo nam „blago“ takve vrste neće koristiti.
Treba živjeti sada. Ne odlagati život za poslije. Novac od kojega nismo imali koristi, mladost koju nismo proživjeli, prilike koje nismo iskoristili – sve to može nestati u trenutku.
(Nepoznat autor)
Foto: Unsplash
