Jeruzalemske zidine, kupalište Bethzatha i Siloam, posude za čišćenje. Nekoliko detalja iz evanđeoskih izvještaja u moderno su doba potvrdila arheološka otkrića posvjedočujući istinitost evanđeoskih izvješća.
Razlika između „krivotvoritelja“ i očevidca izbija na površinu u potankostima. Iskazivanje prvoga u početku djeluje vrlo dosljedno i uvjerljivo, upravo zato što je stvoreno s jasnom svrhom da se čini vjerodostojnim. Međutim, kako vrijeme prolazi i svjedočanstva se pojavljuju, „nedostatci u proizvodnji“ postaju sve očitiji. Suprotno tomu, istinito svjedočanstvo u početku može izgledati nepotpuno, pa čak i proturječno, ali vrijeme je blagonaklono prema njemu.
Upravo to se dogodilo s evanđeljima. Unatoč svim pokušajima, uključujući i one „teološki“ razrađene, da ih se osramoti kao nepouzdano svjedočanstvo, što više vremena prolazi, to više arheoloških dokaza potvrđuje čak i „najnevažnije“ potankosti evanđeoskih pripovijedanja. Poznato je da kada ljudi ušute, kamenje viče (usp. Luka 19, 40). To su pojedinosti koje su nekako „izmakle“ piščevu peru, jer su posve očite i on i njegovi neposredni primatelji uzimaju ih zdravo za gotovo, ali za povjesničara te pojedinosti postaju najrječitija svjedočanstva o povijesnoj valjanosti spisa.
Počevši od kupališta Bethzatha, smještena sjeverno od grada, ispod tvrđave Antonia, mjesta čuda ozdravljenja uzetoga, što je opisano u petoj glavi Evanđelja po Ivanu. To je kupalište bilo jedinstven po tome što je imao pet trijemova; neobičnost koja je mnoge navela da posumnjaju u povijesnu vrijednost te naznake, svodeći svako razumijevanje odlomka na njegovo puko simbolično značenje.
Međutim, potkraj XIX. stoljeća njemački arheolog Conrad Schick (1822.–1901.) otkrio je golemu gustijernu (zdenac, studenac, kladenac) u blizini crkve Svete Ane, sada u muslimanskoj četvrti staroga grada i početku tradicionalnoga Via Crucis [Križnoga puta] dok je iskapao ispod ruševina bizantske crkve. Posebnost nalaza leži u činjenici da su to zapravo bila dva spremnika (bazena), odvojena središnjom pregradom: sjeverni, viši služio je kao spremnik slatke vode za donji, koji je bio osobit po stubama. Silazne stube omogućile su razumjeti da se južni bazen koristio za židovske obredne kupke čišćenja, mikve, koje su se valjano izvodile samo ako se uranjanje odvijalo u vodi povezanoj s izvorom ili prirodnim vodonosnikom. Stoga se sastojao od dva velika bazena, gornjega i donjega, povezanih, ali odvojenih središnjim trijemom. Četiri trijema nalazila su se sa strane, a jedan u sredini: pet trijemova.
Puno novije jest otkriće još jednoga kupališta, smještena južnije, onoga Siloamskoga, koji se spominje u zgodi o ozdravljenju slijepca od rođenja, opisanoj u devetoj glavi Evanđelja po Ivanu. U kolovozu 2004. radnici su popravljali cijevi gradskih otpadnih voda. Voditelj radova Eli Shukron, član Izraelske uprave za starine, bio je nazočan. Tijekom iskapanja Shukron je primijetio da se naziru stube; shvatio je da je riječ o drevnom bazenu za obredno kupanje i naslutio je da bi to mogao biti Siloam, smješten na kraju velikoga rova koji je kralj Ezekija, oko 700. godine prije Krista, iskopao kako bi doveo vodu u grad iz izvora Gihon, koji se nalazio izvan zidina, na istočnoj strani Cedronske doline.
Na kraju su otkrivene tri skupine od po pet stuba koje su vodile do dna bazena duga otprilike 70 metara. Iskapanja su također dovela do otkrića nekoliko kovanica koje omogućuju praćenje vremenskoga raspona toga bazena. Najstariji potječu iz vremena hašmonejskoga kralja Aleksandra Janeja (103.–76. prije Krista), a najnoviji, kako se i očekivalo, iz vremena Židovskoga rata (66.–70. poslije Krista).
Izvor: vjeraidjela.com
Foto: Unsplash
