Pobožnu i stalnu kršćansku naviku pokapanja trupala vjernika Crkva je uvijek nastojala poticati, bilo ojačavajući je prikladnim obredima kojima se jasnije pokazuje simbolično i vjersko značenje ukopa, bilo čak prijećenjem kaznama onima koji bi napadali takvu spasonosnu praksu.
Crkva je to osobito činila kada god bi oni koji su, prožeti sektaškim duhom iz neprijateljstva protiv kršćanskoga ćudoređa i crkvenih predaja napadali i pokušavali zamijeniti pokop spaljivanjem u znak nasilnoga nijekanja kršćanskih vjerskih istina, ponajviše uskrsnuća mrtvih i besmrtnosti ljudske duše.
No sama ta namisao, što je očito, bila je nešto pristrano vlastito duhu pristaša spaljivanja, ali ona predmetno (nepristrano) nije vezana uz samo spaljivanje. Naime, upepeljivanje tijela, kao što ne dotiče dušu, ne sprječava Božju svemoć da vrati (obnovi) tijelo, tako u sebi ne sadržava ni predmetno nijekanje tih vjerskih istina.
Stoga nije riječ o stvari koja je u sebi zla ili od sebe neprijateljska prema kršćanskoj vjeri; kako je Crkva oduvijek osjećala jer se u određenim prilikama, naime kada je bilo ili jest sigurno da je spaljivanje mrtvaca činjeno s čestitom namjerom i iz ozbiljnijih razloga, osobito javnoga reda, tada se upepeljivanju nije protivila i ne protivi se.
Takva promjena mišljenja na bolje, kao i okolnosti koje se protive ukapanju, u posljednje se vrijeme pojavljuju češće i jasnije. Zbog toga se Svetoj Stolici češće podnose zamolbe da se ublaži crkvena stega u vezi sa spaljivanjem mrtvaca, a čini se da se to danas višestruko povećava, najmanje iz mržnje prema Crkvi ili kršćanskim običajima, nego samo zbog higijenskih ili gospodarskih razloga, ili zbog nekih drugih razloga javnoga reda ili privatne naravi.
Sveta Majka Crkva smatra da te zamolbe, koje su izravno namijenjene duhovnomu dobru vjernika, ali ne zanemarujući ni druge potrebe, treba dobrostivo primiti određujući sljedeće:
- Treba se dakako skrbiti da se navika pokapanja tijela umrlih vjernika sveto obdržava. Radi toga, služeći se prikladnim naputcima i nagovaranjima neka ordinariji paze da se kršćanski puk suzdržava od spaljivanja mrtvaca i da ne odstupa, osim ako nije prisiljen nuždom, od običaja ukapanja, koji je Crkva uvijek zadržala i posvetila svečanijim obredima;
- No, da se poteškoće koje proistječu iz današnjih prilika ne bi povećale više nego je potrebno i da se češće ne bi javljala potreba za odstupanjem od zakona koji su na snazi o ovom pitanju, činilo se prikladnijim donekle ublažiti propise kanonskoga prava koji se tiču spaljivanja, tako da ono što je utvrđeno u kanonu 1203. paragrafu 2. (o neizvršavanju naloga o spaljivanju) i u kanonu 1240. paragrafu 1. točki 5. (o uskraćivanju crkvenoga sprovoda onima koji su naložili da im se tijelo preda da se spali) više ne bude obvezatno općenito, nego samo kada se utvrdi da je spaljivanje izabrano iz nijekanja kršćanskih vjerskih istina, ili iz duha sektašenja, ili iz mržnje prema katoličkoj vjeri i Crkvi;
- Iz toga također slijedi da onima koji su izabrali spaljivanje vlastitoga tijela zbog toga razloga ne bi trebalo uskratiti sakramente ili javne molitve (za dušu), osim ako nije jasno da su oni napravili takav izbor iz gore navedenih razloga koji su suprotni kršćanskome življenju;
- Kako se pak ne bi naštetilo pobožnomu osjećaju Kristovih vjernika prema crkvenoj predaji i kako bi bilo jasno da je spaljivanje tuđe crkvenomu duhu, obred crkvenoga sprovoda i susljedne molitve nikada se ne smiju obavljati na samom mjestu spaljivanja, čak ni kao jednostavna pratnja pri prijenosu mrtvaca.
Ovaj Naputak, koji su predložili uzoriti otci zaduženi za pitanja vjere i ćudoređa na plenarnoj skupštini dana 8. svibnja 1963., presveti gospodin naš gospodin papa Pavao VI., na primanju udijeljenu uzoritomu tajniku Svetoga Oficija dana 5. srpnja iste godine, dobrostivo se udostojio odobriti.
Izvor: vjeraidjela.com
Foto: Unsplash
