Oženio sam se 2020. godine. Nakon devet mjeseci braka Bog je poslao život u našu obitelj – supruga je ostala trudna. Nažalost, tada u 7. tjednu trudnoće došla je dijagnoza da djetetu ne kuca srce. Tad smo odlučili krstiti je u Duhu i nazvati Katarina. Nakon toga su četiri godine bile prožete nekakvom prazninom. Bilo je teško jer smo već prihvaćali da možda niti nećemo imati djecu.
I tad, kad smo se najmanje nadali, dogodilo se to da me jedan brat kojeg sam poznavao preko jedne zajedničke prijateljice pozvao da dođem na javnu molitvu krunice. Bilo je to, mislim, u svibnju 2023. godine (i zanimljivo je istaknuti da se taj brat zvao Krunoslav i da je on kao plod javne molitve krunice kasnije osjetio poticaj i otišao u svećenike).
Nisam ništa znao o javnoj molitvi krunice, ali osjećao sam poticaj da dođem i vidim. Tako je i bilo. Počinjem dolaziti na javnu molitvu krunice. U lipnju 2023. godine na javnoj molitvi krunice prikazao sam svoju obitelj. Na istoj suboti saznao sam za trudnu Gospu udruge „Hrvatska za Život” koja tako „hodočasti“ po obiteljima koje još nemaju djece, a koja je dar patera Marka Glogovića. Svaki smo dan tijekom 10 dana molili krunicu pred kipom trudne Gospe za potomstvo i nadali se daru života.
Došla je i sljedeća subota javne molitve krunice na kojoj sam čak i predmolio, što je za mene nekako bio poseban osjećaj. Kad toliko puno duša moli na jednom mjestu jednostavno osjetiš da se nebo otvara i prosipa svoje milosti. Na sljedećoj krunici u kolovozu nisam bio jer smo tad supruga i ja isplanirali da odemo na godišnji pa smo usput bili i u Međugorju. Tu smo se zavjetovali da ćemo svako dijete koje nam se rodi prikazati Gospi na Brdu ukazanja i njoj ga preporučiti. Kad smo se vratili s godišnjeg, supruga je napravila test za trudnoća koji je pokazivao pozitivno na trudnoću. Otišla je kod doktora koji je to isto i potvrdio.
Na sljedećoj molitvi krunice sam iskazao zahvalnost za velik dar koji nam je Bog poslao i isto tako bio uvjeren da je to Božja providnost na djelu. Tad sam saznao za duhovnu obnovu u Međugorju koju su također organizirali muškarci koji mole krunicu na Trgu pa sam se i na nju odazvao. Supruga je tada bila tek 12 tjedana trudna, a ja sam u sklopu duhovne obnove prvi put svjedočio o Božjem daru i milosti što nam je poslao velik dar roditeljstva zbog kojeg smo bili baš ushićeni. Iako mogu reći da nismo znali što nas očekuje, bio sam jednostavno siguran da će sve biti dobro. Tako je i bilo. Naša se Mihaela rodila u svibnju 2024. i to na prvu subotu, što je nama bila još jedna potvrda Gospina zagovora, blizine te majčinske brige i ljubavi.
Uz to što se Mihaela rodila kao malo veća beba od preko 4 kg, s njom nije bilo nikakvih problema i trudnoća je prošla u najboljem redu. Mogu reći da je pravo Gospino dijete jer najviše se obraduje kad se moli krunice ili moli blagoslov prije jela. Na drugo dijete nismo dugo čekali. Bog nam ga je ubrzo poslao u život i dočekali smo njegovo rođenje početkom rujna. Kao malu milost mogu spomenuti i završetak faksa koji sam isto bio prikazao na jednoj od javnih molitvi krunice.
Mislim da nismo niti svjesni kolika se milost izljeva kad se moli ono što je Bogu milo i kad je to u tako velikom mnoštvu. Jer kao što i Božja riječ kaže: „Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre“ (1 Tim 2, 8).
Tu bih naveo i Isusove riječi, pomoću kojih možemo i razmatrati svoj život: „Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18, 19–20).
Činimo stoga ono na što nas Duh Sveti potiče, kao što sam i ja osjetio taj poticaj samo da dođem i vidim. Tako svima preporučam da sami dođu i vide. Dođite i vidite!
Hrvoje iz Zagreba
Foto: Unsplash
