„Hrabro srce“ nije bio samo film. Bio je to čin vjere. Nemoguć izazov. Krik slobode koji je Mel Gibson donio na platno ne samo licem, nego krvlju, blatom, ludošću čovjeka koji do kraja vjeruje u svoju viziju.
Godine 1995. Gibson nije bio samo glavni glumac. Bio je i redatelj. Samo dvije godine ranije režirao je „Čovjeka bez lica“, ali „Hrabro srce“ bilo je nešto sasvim drugo. Golema, ambiciozna, kolosalna povijesna epopeja. Veliki holivudski studiji bili su skeptični. Previše bitaka, previše kostima, previše rizika – i sve to s glumcem-redateljem na čelu projekta. Paramount je pristao, ali s mnogo manjim proračunom nego što je to Gibson zamišljao.
A ipak, od prvog trenutka bilo je jasno da će taj film imati dušu. Divlji, potresni krajolici Škotske djelovali su kao da su isklesani kako bi ispričali priču o Williamu Wallaceu. No iako je estetika bila snažna, logistika je bila noćna mora.
Za prikaz bitaka bile su potrebne tisuće ljudi. Nije bilo mogućnosti stvaranja digitalnih vojski, niti plaćanja masa statista. Tada je stigla najneočekivanija pomoć – irska vojska. Pravi vojnici korišteni su tijekom snimanja. U jednoj sceni bili su Englezi, u drugoj Škoti. Mijenjali su odore, „ginuli“ jednom, pa se vraćali kako bi „poginuli“ ponovno. Na setu su se šalili:
— Danas smo poginuli dvaput!
Scene bitaka bile su iscrpljujuće. Konji su bili dresirani da padaju bez ozljeda, lica prekrivena blatom, lažnom krvlju i pravim znojem. Nezgoda nije nedostajalo. A Gibson zasigurno nije stajao po strani, iza redateljske stolice. Bio je ondje, u samom središtu, s oružjem u ruci, slomljenim glasom i iscrpljenim tijelom. Borio se s glumcima, vikao, padao, krvario. Svaki kadar nosio je teret istine.
Mnoge stvari u filmu nisu bile povijesno točne, počevši od slavne plave boje na Wallaceovu licu, koju su povjesničari ismijavali. No Gibson se time nije bavio. Njegov cilj nije bila preciznost. Bila je to emocija.
— Ne mora biti točno, mora biti istinito.
A onaj krik, Freedom! (Sloboda!), izgovoren u potpunoj tišini seta, izazvao je jezu čak i među irskim vojnicima. To nije bila samo gluma. Bio je to krik iz srca. Eksplozija boli, ponosa i otpora.
Tijekom snimanja „Hrabro srce“ kritizirali su svi. Predug, previše nasilan, previše lud. No kada je stigao u kina, publika ga je dočekala poput vala. Izlazili su potreseni, dirnuti, u suzama. Vidjeli su nešto što nadilazi povijest, osjetili su bitku iznutra.
Godine 1996. film je osvojio čak pet Oscara. Najbolji film. Najbolja režija. Nemoguć san postao je stvarnost. A Mel Gibson, s Wallaceovom bradom i hrabrošću čovjeka koji ne pristaje na kompromise, pokazao je da ponekad, kako bi pobijedio, moraš se prvo usuditi učiniti nemoguće.
