Peta korizmena nedjelja – A
Čitanja: Ez 37, 12–14; Ps 130, 1–8; Rim 8, 8–11; Iv 11, 1–45
Uvod
Kako nam pokazuju današnja čitanja, grijeh uzrokuje smrt, no Krist ima vlast nad smrću. Ipak, ponekad nam se čini da Bog kasni s tom svojom moći ili da, usprkos našim molbama, ne dolazi. Upravo o jednoj takvoj situaciji govori današnji evanđeoski ulomak.
Čovječanstvo zarobljeno u tami
U mrtvom Lazaru prepoznajemo palo čovječanstvo. Zbog grijeha, čovjek umire; nalazi se u predjelu tame, gdje svjetlost ne dopire. Evanđelist dodatno naglašava beznadnost čitave situacije napominjući da je Lazar već četvrti dan u grobu: naime, Židovi su vjerovali da nakon smrti duša još tri dana boravi u čovjeku te da se, nekim čudom, u tom razdoblju još uvijek može vratiti u život. Četvrti dan, stoga, predstavlja gubitak svake nade.
Toma Akvinski u ovoj brojci prepoznaje četiri faze grijeha: misao, pristanak, čin i naviku. Pojam „navika” ne označava tek neku radnju koju ponavljamo bez razmišljanja, nego stanje duha u kojem se grijeh toliko ukorijenio u čovjeku da je izobličio njegovu narav: ona je toliko istrunula da „već zaudara” (Iv 11,39). Takav čovjek ne samo da ima sve veću želju za grijehom nego i osjećaj da bez njega ne može živjeti. Čini se da za takvog okorjelog grešnika nema nade da će se promijeniti.
Možda baš zato Isus namjerno odgađa svoj odlazak u Betaniju. Želi pokazati da ima apsolutnu moć nad smrću i grijehom te nas ujedno poučiti ovome: kao što ne postoji smrt koja je toliko duboka (usp. Ez 37,4) da je Bog ne bi mogao pobijediti, tako ne postoji ni grijeh koji je toliko velik ili ukorijenjen da nas on od njega ne bi mogao osloboditi.
Bog traži čovjekovu suradnju
Lazarov povratak u život slika je krštenja: ono oslobađa od svakoga grijeha i rađa vjernike na novi život. No, na Lazarovu putu vraćanja u život postoje brojne prepreke: najprije je tu kamen, potom povoji, a poslije i farizeji koji ga žele vratiti natrag u grob. Zanimljivo je da Isus osobno ne uklanja te prepreke, nego traži od prisutnih ljudi da to učine.
Prije nego što je Isus mogao zapovjediti Lazaru da iziđe, valjalo je odvaliti kamen. Kamen je sve ono u čovjeku što priječi Božjoj riječi da dopre do njega: otvrdnulo i ranjeno srce, predrasude, zablude i slično. Te zapreke trebaju ukloniti drugi vjernici svojim svjedočenjem vjere, djelima ljubavi i poukama. Tek kada se one uklone, osoba može čuti Krista i ustati na život.
Potom slijedi nova prepreka: iako je Lazar živ i izašao je iz pećine, nije slobodan jer je sapet povojima. Krštenjem smo nanovo rođeni, no naša narav i dalje ostaje ranjena. Nismo više duhovno mrtvi, ali ne živimo u punini. Stoga je zadaća Crkve sakramentima, daljnjim poučavanjem i svjedočenjem Božje ljubavi ukloniti iz krštenih ostatke svijeta mrtvih i pripremiti ih za puninu susreta s Kristom.
Dva primjera molitve
Osim opisa čuda Lazarova uskrišenja, današnji nas evanđeoski tekst uči i kako moliti. Donosi nam dva primjera, dva oblika molitve. Dvije sestre najprije Isusu šalju poruku u kojoj ga mole da dođe ozdraviti njihova brata (Iv 11,3), no Lazar u međuvremenu umire. Potom, čim ugledaju Isusa, i Marta i Marija dolaze k njemu s istim jaukom: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro” (r. 21 i 32). Koliko se puta takav jauk našao i na našim usnama? – „Gospodine, da si bio tu, ne bi me ovo zlo zadesilo.”
Primijetimo da sestre najprije mole za čudo u budućnosti („dođi i ozdravi”), a nakon toga žale zbog prošlosti („nisi ozdravio”). Nije li i naša molitva većinom takva? Želimo da Bog nešto učini u budućnosti ili da iscijeli neku ranu iz prošlosti. Isus, međutim, Marti skreće pogled na ono što se događa u sadašnjosti – na sebe koji stoji pred njom. Govori joj: „Ja sam uskrsnuće i život…” (Iv 11,25). Ne govori: „Ja ću uskrsnuti”, nego: „Ja jesam uskrsnuće.” Vjera se živi u sadašnjosti. Isus poziva Martu da njezina molitva, umjesto „Da si bio ovdje…”, postane „Ti si ovdje!”
Molitva ne smije biti samo pokušaj da nešto dobijemo. Ona je u prvom redu susret s Bogom – to je njezin glavni cilj. Svrha joj je oblikovati nas po Božjoj volji, ali mi često pokušavamo upravo obratno. U Evanđelju vidimo kako su učenici, zbog sigurnosti, htjeli spriječiti Isusa da ide k Lazaru, na što im on odgovara: „Nema li dan dvanaest sati?” Želi reći da, kao što se dvanaest sati dnevnoga svjetla prilagođava položaju Sunca, a ne obratno (tada su u upotrebi bili sunčani satovi), tako i dvanaest apostola trebaju prilagoditi svoje planove Isusovim. Zamislite da netko počne zapovijedati Suncu da iziđe u ponoć! Jednako su suludi i naši pokušaji da odredimo Bogu što bi i kako trebao raditi.
Zaključak
Prije nego što je uskrisio Lazara, Isus nam je dao primjer kako bi molitva trebala izgledati. Katekizam to komentira ovim riječima: „Isusova nam molitva otkriva kako valja iskati: prije no što je dar darovan, Isus prianja uz Onoga koji daruje i koji sebe daje u svojim darovima. Darovatelj je vrjedniji od udijeljenog dara, on je »Blago« i u Njemu je srce njegova Sina; dar je darovan kao »dodatak«.” (KKC 2604).
Dakle, predmet molitve – ono što tražimo – koliko god bilo važno, uvijek je sporedno. Cilj molitve nije dobiti nešto, nego susresti se s Nekim. To ne znači da trebamo odustati od upućivanja ikakve molbe Bogu, nego shvatiti da je „darovatelj… dragocjeniji od dara”, kako kaže papa Benedikt XVI., dodajući: „[Z]a nas, pored onoga što nam Bog daje kada ga zazivamo, najveći dar koji nam može dati jest njegovo prijateljstvo, njegova prisutnost, njegova ljubav. On je dragocjeno blago koje moramo uvijek iskati i čuvati.”1 Ako nam je u molitvi prioritet dar koji prosimo, propuštamo upoznati Darivatelja. To je tragedija veća i od smrti.
Stoga, kakvim god grijesima, bolima ili tminama bili sapeti, nemojmo gubiti nadu i nemojmo smetnuti s uma da se punina života ne ostvaruje brisanjem problema, nego tako da uvijek dižemo pogled i shvaćamo da je Uskrsnuće i Život (usp. Iv 11,25) upravo sada ovdje prisutan. Umjesto „Da si bio ovdje…”, počnimo moliti: „Gospodine, ti jesi ovdje!”
vlč. Tomislav Šagud
1 Benedikt XVI., kateheza na općoj audijenciji 14. prosinca 2011.
Izvor: sagud.xyz
