U župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Donjem Kosinju, u srijedu, 18. ožujka 2026., gospićko-senjski biskup mons. Marko Medo predvodio je svečano misno slavlje tijekom kojega je brat Marinko od Presvetog Imena Isusovog Klaić položio doživotne zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti. Time se trajno posvetio Bogu u pustinjačkom životu na području Gospićko-senjske biskupije, postavši prvi pustinjak ove mjesne Crkve, izvijestila je mrežna stranica Gospićko-senjske biskupije.
U koncelebraciji su sudjelovali mjesni župnik vlč. Pero Jurčević, provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Milan Krišto kao i brojni svećenici iz Gospićko-senjske biskupije te prijatelji brata Marinka iz drugih redovničkih zajednica.
Nakon homilije brat Marinko pristupio je pred biskupa gdje je, nakon oblačenja pustinjačkog odijela, izrekao svoja obećanja. Slijedila je prostracija i litanije Svih svetih, a potom je pročitao i potpisao obrazac zavjetovanja kojim se do kraja života obvezao na život u čistoći, siromaštvu i poslušnosti u pustinjačkom obliku života. Nakon blagoslovne molitve biskup Medo predao mu je Bibliju, križ i Pravila.
U propovijedi biskup Medo najprije je istaknuo duhovnu dubinu samoga događaja, rekavši: „Danas se nalazimo pred otajstvom koje je skriveno pred očima svijeta, a dragocjeno pred Bogom. Okupljeni smo na slavlju u kojem brat Marinko, nakon godina traženja, sazrijevanja, kušnje i vjernosti, izgovara svoje ‘da‘ Gospodinu. Danas polaže doživotne zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti, posvećujući se Bogu u pustinjačkom životu na području Gospićko-senjske biskupije kao prvi pustinjak ove mjesne Crkve.“ Naglasio je pritom da je riječ o događaju u kojemu „se ne ističe čovjek, nego Bog“ jer se javno potvrđuje život vjernosti koji je godinama sazrijevao u skrovitosti.
Razvijajući misao o naravi duhovnog poziva, biskup je upozorio: „Srce čovjekovo nije stvoreno za prolazno, nego za Boga. To vrijedi za sve nas, ali se na osobit način očituje u pustinjačkom pozivu. Pustinjak je čovjek koji je shvatio da nijedna zemaljska stvar ne može potpuno ispuniti ljudsko srce“, a potom podsjetio na proročku riječ: „Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?“ U tom je svjetlu protumačio kako „Bog je onaj koji otvara put ondje gdje ga čovjek ne vidi. On pravi stazu i kroz pustinju. On izvodi vodu ondje gdje vlada suhoća. Ne ostavlja čovjeka zatvorena u prošlosti, nego mu otvara budućnost. U Božjim očima pustinja postaje mjesto novoga života. Ondje gdje čovjek nije dostatan samom sebi, Bog pokazuje da je On temelj. Ondje gdje ljudska sigurnost presuši, izbija voda Božje milosti.“
Obraćajući se izravno zavjetovaniku istaknuo je kontinuitet njegova puta: „Kao franjevac, živio si franjevačku karizmu, izgrađivao se u franjevačkom zajedništvu. A onda te Gospodin, kroz godine razlučivanja i tišine, poveo putem pustinjaštva“, naglasivši kako „pustinjaštvo nije duhovni individualizam. Nije ‘ja i Bog bez Crkve‘. Pustinjak može postojati samo u poslušnosti Crkvi, u zajedništvu s biskupom i Božjim narodom“. Ujedno je podsjetio da se slavlje događa u godini jubileja sv. Franje Asiškoga te poručio: „Današnji čin nije udaljavanje od franjevačkoga duha, nego njegovo produbljenje na poseban i radikalan način. Današnji zavjeti, u ovoj godini franjevačkog jubileja, odjekuju kao snažan podsjetnik cijeloj Crkvi da svetost nije nešto davno, nego moguća i danas.“
Posebno mjesto u propovijedi zauzelo je tumačenje imena koje je brat Marinko uzeo: „U svijetu u kojem se čovjek lako rasprši na bezbroj strana tvoje ime pokazuje središte: a to je Isus. Njegovo Ime je spasenje, njegovo Ime je utjeha, njegovo Ime je snaga u kušnji, mir u borbi i svjetlo u samoći.“ Na toj liniji biskup je istaknuo i poziv na potpuno predanje: „Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi. To je sažetak svakoga duhovnog poziva, a osobito pustinjačkoga. Prepustiti Gospodinu svoje putove znači odreći se želje da sami upravljamo vlastitom sudbinom. Znači dopustiti Bogu da nas vodi. Pustinja je upravo škola toga predanja. U pustinji padaju maske. Ondje čovjek više ne može živjeti od dojma, od uloge, od priznanja ili vanjske potvrde. U pustinji ostaju samo Bog i čovjek. Ondje se ne čuje samo Božji glas, nego i vlastita unutarnja borba. Ali upravo zato pustinja postaje mjesto istine.“
Govoreći o zahtjevnosti takvoga života, upozorio je: „Pustinja nije romantično mjesto duhovne ugode. Ona je i mjesto duhovne borbe“ te kroz likove svetaca pokazao konkretne uzore: „Sveti Ilija je čovjek pustinje, ognja i vjernosti. On stoji pred licem Boga živoga, čuva čistoću vjere i ne klanja se idolima. U njemu vidiš snagu nutarnje sabranosti i proročku hrabrost da se ostane vjeran Gospodinu i onda kad je čovjek sam. Sveta Marija Magdalena uči te ljubavi koja traži Gospodina, vjernosti koja ostaje pod križem i srcu koje prepoznaje Učiteljev glas.
Sveti Ivan Krstitelj je čovjek pustinje, šutnje, pokore i glasa koji pripravlja put Gospodinu. On pokazuje što znači biti malen da bi Krist rastao. U njemu je sažet duh pustinjaštva: ogoljenost, istina, poniznost i potpuna usmjerenost na Jaganjca Božjega. A blaženi Karlo Acutis, taj ‘mali brat Karlo‘, podsjeća da svetost nije vezana uz neko davno vrijeme, nego je moguća i danas. On pokazuje kako srce može biti potpuno Božje i u suvremenom svijetu, kako jednostavnost, euharistijska ljubav i čistoća nakane i danas vode do svetosti.
U svetom Josipu, čiji blagdan sutra slavimo, u njemu gledamo čovjeka šutnje, pravednosti i poslušnosti. On ne govori puno, on sluša. Ne ističe sebe, ali vrši Božju volju. Ne traži svoju sigurnost, nego se oslanja na Božju riječ. U trenutku nejasnoće i kušnje, Josip ostaje poslušan Bogu. To je lik koji duboko odgovara pustinjačkom pozivu. Kršćanska šutnja nije praznina, nego slušanje. Kršćanska samoća nije odbacivanje, nego prostor susreta. Kršćanska pustinja nije bijeg od svijeta, nego nošenje svijeta pred Boga.“
Zaključujući biskup je snažno ocrtao smisao pustinjačkog poziva riječima: „Ti se ne odričeš života, nego biraš njegovu puninu u Bogu. Ne udaljuješ se od ljudi, nego ih dublje primaš u svoje srce i molitvu. Ne zatvaraš vrata svijetu, nego otvaraš prostor u kojem svijet prinosiš Bogu: obitelji, djecu, mlade, stare, bolesne, siromašne, izgubljene, grešnike, svećenike, redovnike, redovnice i čitavu biskupiju.“ Ujedno je sve vjernike pozvao na osobno obraćenje: „Svi smo pozvani izgovoriti svoje kršćansko ‘da’ ondje gdje nas je Gospodin postavio“. Sve je zaključio željom: „Neka tvoje današnje ‘da‘ snaži ovu mjesnu Crkvu, neka bude nadahnuće mnogima, neka otvara prostor Bogu u srcima ljudi i neka tvoj pustinjački život, ukorijenjen u Evanđelju, prožet franjevačkim duhom, obilježen Presvetim Imenom Isusovim i nošen zagovorom tvojih svetih zaštitnika, bude tihi, ali snažni znak da je Gospodin doista dostojan svega.“
Nakon misnog slavlja brojni vjernici i prijatelji brata Marinka okupili su se na bratskom druženju i zajedničkom blagovanju.
Izvor: ktabkbih.net
Foto: Gospićko-senjska biskupija
