Da i ne! U zbirci Personal Writings, koju su izdali Joseph Munitiz i Philip Endean, glosar jednostavno kaže: „egzameni – praksa ispravljanja samoga sebe koju preporučuju Duhovne vježbe (DV 24 sl.). Veliki potencijal egzamena za razlučivanje načina dnevnog života, nalaženja Boga u svim stvarima, u posljednjim desetljećima elaborirao je George Aschenbrenner i drugi, crpeći na autentičnoj Ignacijevoj duhovnosti.
Za kršćansko razlučivanje bitno je slijediti Ignacijevu metodu kako je formulirana u Duhovnim vježbama?
Da bi karizma razlučivanja cvjetala, potrebna je naravna sposobnost: osjetljivost, mudrost, zdrav razum. Neće svaki tko je dobro načitan o Duhovnim vježbama biti sposoban upućivati ljude u razlučivanje, kao što nije svatko tko se osjeća pozvanim biti duhovni vođa ujedno za to sposoban. Ono „bitno“ nalazi se u Novom zavjetu: to su evanđeoske vrednote i naročito 1 Kor 13 (Ljubav je…), Mt 25 (kriteriji za Posljednji sud) i Gal 5 („plod je Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, suzdržljivost… Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo“ – Gal 5, 22.25). Ne možemo uobičajeno živjeti tako da su naše prosudbe u suprotnosti s našim činima.
Glavni dio Ignacijeva materijala o razlučivanju, njegov prestiž i zamršene formulacije, može zaslijepiti do te mjere da čovjek previdi dvije bitne stvari: rast u Kristovu načinu mišljenja i osjećanja te zdrav razum. Same Vježbe su uglavnom Ignacijevo iznašašće kako bi pomogao egzercitantima (oni koji obavljaju duhovne vježbe) i njihovim vođama da u potpunosti shvate ta dva bitna elementa i njihove domete za svaku pojedinu osobu. No uvjeti koje za to zahtijeva ujedno su inspirativni i zahtjevni – uvjeti koji se u predstavljanju ignacijevske duhovnosti znaju podcijeniti. Ignacijevo iskustvo, dok se oporavljao u Loyoli, često se navodi kao temeljno, no pripazite kako je gorljivo i fokusirano – i dugo – bilo njegovo traženje. On spominje da se molitva miješala s ispisivanjem Isusovih i Gospinih riječi (300 stranica).
Sjetite se da, premda Ignacije dopušta duhovne vježbe u svagdanjem životu, model koji preferira, tj. tridesetodnevne vježbe, pretpostavlja da će egzercitant proces razlučivanja započeti tek nakon mnogo dana potpuno posvećenih intenzivnoj molitvi (ne kažem napetoj, nego intenzivnoj!), a ta molitva vodi do uvjerenja i predanja koje je istaknuto i sažeto u br. 189: „ni u čemu ne ištući i ne tražeći drugo, nego u svemu i nadasve veću hvalu i slavu Boga, našega Gospodina.“
Svatko neka, naime, pamti da će u svim duhovnim stvarima toliko napredovati koliko se bude odrekao ljubavi prema samome sebi, svoje vlastite volje i koristi.
U tom je smislu nenavezanost (indiferencija) skupa! John Veltri, navodeći „načela koja su uključena u donošenje odluke prema Duhovnim vježbama“, identificira ni više ni manje nego šesnaest takvih načela (npr. „duboku želju služiti Kristu i biti spreman raditi protiv vlastite sjetilnosti i sebeljublja“). Ta načela mogu mirisati na perfekcionizam, ali je teško izbaciti ijedno i potom mirno gledati Ignaciju u oči. Samo riječima hvaliti zahtjeve Duhovnih vježbi dovodi razlučivanje na loš glas. To postaje očitije kad se radi o zajedničkom razlučivanju (vidi niže).
Stvarno dobro razlučivanje treba nam dati pouzdanje da znamo što je Božja volja – tj. da znamo kako Bog kani da se moja budućnost odvija?
Ne. Izraz „razlučiti Božju volju“ nije bez dvoznačnosti i može dovesti do općeg i ozbiljno pogrešnog mišljenja, do falacije koja se može izraziti na sljedeći način: pozorno sam razlučio volju Božju za mene; dakle, budući da se to pokazalo kao Božja volja, to se mora dogoditi, mora se tako odvijati; stoga ako se tako ne dogodi, onda smo ili ja ili moj pratitelj u procesu razlučivanja pogrešno postupili… ili postanem razočaran ignacijevskom duhovnošću… ili razočaran u svom stavu prema Bogu i Božjoj brizi za me. Ovaj način mišljenja pokazuje temeljno – i opće – nerazumijevanje smisla za čim ide ignacijevsko razlučivanje.
Zdravo razlučivanje ne prorokuje, ne prognozira što će se dogoditi u budućnosti; radije dovodi me do točke na kojoj mogu s povjerenjem prepoznati i učiniti korak naprijed, pozoran na dodir Duha Svetoga. Sljedeći korak može zahtijevati neku novu promjenu smjera. Primjeri mogu pomoći.
Uz moj poticaj jedan mladić, u nadi da će donijeti važnu odluku, obavio je desetodnevne duhovne vježbe. Nakon toga vratio se iscrpljen, ali zadovoljan. Donio je odluku koja će biti teška, ali će iskreno traženje odluke sigurno biti blagoslovljeno. Tjedan dana kasnije susreo sam isusovca koji ga je vodio u duhovnim vježbama. Znajući da poznajem mladićevu povijest, nije prekršio povjerenje kad mi je rekao: „Bilo je lijepo gledati kako je slijedio korake ignacijevskog razlučivanja i tada je odluka pala kao zreo plod sa stabla.“ Mjesec dana kasnije mladić se vratio i rekao: „Drago mi je da sam obavio te duhovne vježbe, ali sada mislim da je ispravan put suprotan odluci koju sam donio u vježbama.“ Postupio je sukladno tome. Deset godina kasnije opet sam ga susreo; tada je bio angažiran radeći vrlo dobar posao za Boga i Božji narod. I nakon dvadeset godina isti dojam je potvrđen.
Čovjek bi mogao pomisliti da je mladić kojega sam spomenuo uzalud potrošio vrijeme na razlučivanje i odluku koja ga je dovela u slijepu ulicu. Ne. Nakon tih nekoliko tjedana nastavio je provoditi svoj život na različit i zreliji način shvaćanja i vjere. U glasovitom slučaju o mogućem kardinalatu za Franju Borgiju, Ignacije je rekao da bi vjerojatno bilo moguće da Duh Sveti nadahne njega, Ignacija, da želi jedan ishod zbog jednog razloga, a da car želi suprotno iz nekog drugog razloga. Kad bi dobro razlučivanje bilo proricanje onoga što će se dogoditi, taj stav bi bio besmislica.
Što bolji proces razlučivanja, to jasniji ishod?
Razumljivo je da molimo za svjetlo, da tražimo jasnoću. Kad sam započeo zadnju godinu u internatu, godinu smo počeli duhovnim vježbama, i to vrlo ozbiljnim. One su moju misao usredotočile na pitanje: „Trebam li se prijaviti za ulazak u Družbu Isusovu?“ Mislio sam da će, ako svaku večer kroz tjedan dana posvetim molitvi dvadeset minuta moleći za svjetlo, to biti dovoljno. Na moje iznenađenje, bio je potreban još jedan tjedan. U stvari, osam mjeseci kasnije još sam se uvijek molio, ali mi ništa nije bilo jasnije. Na kraju sam u mraku donio odluku. Nikad nisam čuo nešto o razlučivanju, ali sada mislim da ovo iskustvo ilustrira nešto veoma važno o razlučivanju, a što se često previđa. Za vrijeme mojih mjeseci traženja ne mislim da sam bio u dezolaciji, niti da sam bio u nekoj konzolaciji iznad onog minimuma koji osjećaju oni koji svaki dan idu na misu. Ali ono bitno može se ovako izraziti: ja sam čeznuo i molio za svjetlo. Nisam ga dobio, ali u svom traženju sam Bogu dao priliku da me privuče k sebi, da utječe na mene, da me u tami, tako reći, magnetizira. Dakle, svakako moli za jasnoću, ali ako je ne dobiješ, to ne znači neuspjeh u procesu.
Kad nekoga upućujem u razlučivanje, rastresa me misao da se moram referirati (makar samo mentalno) na Ignacijeva Pravila o razlučivanju. Ali da to ne učinim, značilo bi da osobi prodajem rog za svijeću?
Ovdje Ignacijeva terminologija može varati. Njegov naslov za Pravila razlučivanja (taj naslov, usput rečeno, urednički je dodatak) uključuje jednu rezervu u br. 313: „Pravila da se u određenoj mjeri (isticanje je moje) prepoznaju i osjete različiti pokreti…“ No i tu je poteškoća. Riječ „pravila“ nekima od točaka jako dobro odgovara, dok su druge više kao smjernice ili načela. Puštajući po strani pitanje koliko naše slabo pamćenje škodi egzercitantu kojeg vodimo, Ignacijeve napomene treba upiti tako da postanu dio nas, naša druga narav – „u određenoj mjeri“ – ali ne tako da postanu luđačka košulja obvezujućih pravila za nas, a zatim i za onoga koga vodimo, pa da nam se upliću u razgovor.
O zajedničkom razlučivanju
„Deliberatio“, vijećanje koje je prve drugove dovelo do osnivanja Družbe Isusove, temeljilo se na razlučivanju duhova?
To je napola istina. Deliberatio (Vijećanje prvih otaca) inspirativan je dokument koji je napisao jedan od drugova, vjerojatno Jean Codure. Pokriva razdoblje od nekoliko mjeseci počevši s korizmom 1539. Tijekom dana drugovi su bili raspršeni, angažirani u pastoralu po raznim dijelovima Rima (na taj je način njihovo promišljanje bilo ukorijenjeno u stvarnosti – „miris ovaca“, kako bi rekao papa Franjo). U međuvremenu su molili i reflektirali, a da svoja iskustva i perspektive nisu međusobno razmjenjivali. Navečer bi se sastajali u mirnoj i molitvenoj atmosferi te slušali jedni druge dok je svatko iznosio svoju perspektivu na temu, donoseći jedne večeri argumente protiv, a druge večeri argumente za. Tako je donesena odluka da se osnuje Družba Isusova, a Vijećanje završava ovako:
Istim smo redom slično raspravljali i postupali u svemu ostalom, zahvaćajući uvijek jednu i drugu stranu. U spomenutim se i ostalim pitanjima zadržasmo gotovo tri mjeseca, od sredine korizme do blagdana Ivana Krstitelja uključno. Tog je dana lijepo i složnom suglasnošću duhova sve privedeno kraju i završeno.
Vijećanje je bilo obilježeno razlučivanjem duhova (DV 176), ali i „Trećim vremenom“ odlučivanja: „to je vrijeme mira, kad dušu ne uznemiruju kojekakvi duhovi, već se slobodno i mirno služi svojim prirodnim silama“ (DV 177).
Od Drugog vatikanskog sabora i „povratka k izvorima“, metoda iz Vijećanja prepoznata je kao uzor u Družbi Isusovoj, ali i na sastancima drugih?
Istina, ali pater general Arturo Sosa primjećuje: „Moramo tražiti one uvjete koji dopuštaju da čujemo glas Duha Svetoga i da nas vodi u našem životnom poslanju. Osobno i skupno raspoloženje da primimo i slijedimo Duha Svetoga koji nam se saopćuje čuva nas od pogrešne vrste zajedničkog razlučivanja koja samo nastoji da u ispravan Ignacijev jezik zaodjene odluke koje su već donesene na temelju kriterija vlastite grupe.“ Duh Vijećanja prvih otaca zahtjevan je, a opasnost od nenamjerne trivijalizacije i manipulacije prilično je velika.
U ranim 1970-im godinama entuzijazam za zajedničko razlučivanje bio je velik. Bio sam zamoljen da jedno popodne provedem s grupom kojoj ću govoriti o razlučivanju. Danas me hvata nelagoda kad pomislim što sam vjerojatno rekao, ali sam sigurno bio iznenađen onim što su me pitali nakon sat-dva: „Hvala lijepo, ali možemo li to sada isprobati?“ Bilo je to vrijeme radionica, a slušatelji su mislili da je nakon upoznavanja metode sljedeći korak „učenje kroz primjenu“ – i sve to u jedno popodne.
Danas nitko neće biti toliko naivan, ali ostaje tendencija djelovanja kao da bi se molitva razlučivanja mogla obaviti u nekoliko dana, pa čak i sati. U nekom smislu i može – i kratka molitva bolja je nego nikakva – ali ne postoji brza zamjena za ustrajno davanje prostora Duhu Svetomu da oblikuje naše sudove i razbor.
Čitanje Vijećanja i Duhovnih vježbi pokazuje zašto Ladislav Örsy može primijetiti: „Važno je da se razlučivanje duhova smjesti u molitveni okvir; od velike je važnosti da oni koji razlučuju budu ljudi molitve,“ te da „molitvena refleksija tijekom zajedničkog razlučivanja neće nadoknaditi manjak pobožnosti i pročišćenja.“
Prvi drugovi doista su živjeli duhovnost Duhovnih vježbi i bili ljudi molitve. Među njima su bila trojica koji će postati kanonizirani sveci, a barem još dvojica ozbiljni kandidati za kauzu. Njihovi životi i molitva bili su usklađeni. Ništa im nije bilo važnije od vršenja Božje volje do krajnjih granica (primjerice, Ksaver koji je dva dana nakon što je primio obavijest da ide u Indiju napustio Rim i Europu – zauvijek). Mjeseci vijećanja zahtijevali su mnogo molitve, slušanja bez predrasuda, strpljivosti i potpune nenavezanosti u Ignacijevu smislu. Razočaranje nakon sastanaka razlučivanja često proizlazi iz toga što se ti zahtjevi ne shvaćaju ozbiljno.
Kao što je poznato, razlučivanje – osobno i zajedničko – snažno je potaknuo papa Franjo, što potvrđuju njegovi biografi i tumači, osobito Austen Ivereigh; brojni primjeri nalaze se u njegovoj knjizi The Wounded Shepherd.
Riječ „razlučivanje“ pojavljuje se četrdeset puta u zaključku Sinode iz listopada 2018., u kojem su dva poglavlja posvećena „poslanju praćenja“ i „umijeću razlučivanja“. Isusovcima u Mijanmaru Papa je rekao da je glavni kriterij u procjeni zvanja: „Može li kandidat razlučivati? Hoće li naučiti razlučivati?“
Nema sumnje da papa Franjo čini veliku uslugu Crkvi naglašavajući razlučivanje. Ipak, njegov neformalni stil ponekad može navesti na pogrešne zaključke. Primjeri se nalaze u Ivereighovoj knjizi: „Ideje su za raspravljanje, ali o životnim situacijama mora se razlučivati.“ „Sastali smo se da razlučujemo, ne da raspravljamo.“ Ovdje se donekle miješaju kategorije, jer je moguće raspravljati na način razlučivanja – ili površno i neuredno.
Unatoč tome, Franjin temeljni naglasak slaže se s riječima kardinala Martinija o važnosti nutrine: dubokih težnji i odluka koje dolaze iz srca. Suprotno tome stoje površnost, tvrdoglavost, nestrpljivost, arogancija i manipulacija – sve neprijatelji razlučivanja.
Čuvši koliko je zahtjevno ignacijevsko razlučivanje, netko bi mogao zaključiti: „To je perfekcionizam! Isplati li se uopće pokušavati?“ Takav zaključak bio bi pogrešan. Svi smo na putu i samo uz Božju milost možemo napredovati. No zahtjevnost tog pristupa ima važnu svrhu: podsjeća nas da razlučivanje nije trivijalno niti površno. Vrijedno je da to imaju na umu i onaj koji vodi duhovne vježbe i onaj koji donosi odluke.
Izvor: ignacije.hr
Foto: Unsplash
