Suvremena rasprava o demonskoj opsjednutosti rijetko se vodi ondje gdje bi se to moglo očekivati. Ne odvija se nužno u svijetu senzacionalističkih horor-filmova ili bombastičnih televizijskih emisija. Sve se češće o toj temi izjašnjavaju liječnici koji su svoj profesionalni život posvetili proučavanju ljudskog uma, a koji tvrde da u malom broju slučajeva psihijatrijsko objašnjenje nije dostatno.
Najnoviji glas koji ulazi na ovo zahtjevno područje jest José Miguel Gaona, španjolski forenzički neuropsihijatar, čija je nedavno objavljena knjiga Possession (Opsjednutost) rezultat petogodišnjeg istraživanja i obuhvaća gotovo tisuću stranica. Njegovi su zaključci posebno zanimljivi upravo zato što dolaze od liječnika koji je egzorcizmu isprva pristupio bez ikakve namjere da potvrdi nadnaravno tumačenje.
Gaona se tom temom počeo baviti prije otprilike petnaest godina, nakon što je svjedočio egzorcizmu nad adolescentom. Njegov početni interes bio je isključivo medicinske naravi. Želio je proučavati ljudsko ponašanje i, prema vlastitim riječima, u početku nije razmatrao nadnaravnu dimenziju. Njegovo se gledište postupno mijenjalo nakon što je pohađao tečajeve na Papinskom sveučilištu Regina Apostolorum u Rimu, a zatim dobio dopuštenje promatrati više egzorcizama, uključujući i pouku poznatoga egzorcista oca Gabrielea Amortha.
Njegov je zaključak oprezno formuliran, ali nedvosmislen: vjeruje da postoji objektivna sila zla.
To, međutim, ne znači da svaku osobu koja tvrdi da je opsjednuta smatra žrtvom demonskoga djelovanja. Upravo suprotno. Prema Gaoni, psihijatrija može objasniti veliku većinu takvih slučajeva. Procjenjuje da samo oko 3 do 5 posto pripada skupini pojava koje ostaju izvan postojećih psihijatrijskih klasifikacija.
Ta je razlika ključna u katoličkom pristupu. Crkva ne smatra egzorcizam zamjenom za medicinsku dijagnozu. U redovitim okolnostima osoba koja vjeruje da je opsjednuta najprije treba proći liječničku i psihijatrijsku procjenu. Tek kada se ozbiljno razmotri moguće prirodno objašnjenje i ono ne uspije dovoljno objasniti opažene pojave, egzorcist može započeti odgovarajući crkveni postupak.
Crkvena su pravila upravo zato namjerno vrlo oprezna. Pravi egzorcizam nije javni spektakl, a obred se u pravilu obavlja diskretno, bez kamera i publike. Ta opreznost nije znak nevjerovanja u nadnaravno, nego i zaštita od pogrešne dijagnoze, iskorištavanja te duhovne štete koja može nastati kada se duševna bolest pogrešno protumači kao opsjednutost.
Ipak, Gaona tvrdi da se susreo sa slučajevima u kojima je promatrao pojave koje nije mogao objasniti na uobičajen način. Prisjeća se jednoga egzorcizma tijekom kojega je stekao dojam da adolescent postaje lakši i počinje se odvajati od poda. U drugom slučaju tvrdi da je svjedočio onome što je izgledalo kao iznenadna materijalizacija metalnih predmeta.
Priznaje mogućnost prijevare te kaže da je kao znanstvenik više puta preispitivao vlastita opažanja. Ipak, smatra da se neke epizode teško mogu uskladiti s pretpostavkom da je riječ o običnoj predstavi.
Opisuje i slučajeve u kojima su osobe pokazivale snažno odbijanje vjerskih predmeta, iznenadnu i naizgled nerazmjernu tjelesnu snagu te sposobnost govorenja jezicima koje prethodno nisu poznavale – pojavu poznatu u psihologiji kao ksenoglosija. Jedan od slučajeva kojega se prisjeća odnosi se na djevojku tešku oko četrdeset kilograma koja je, prema njegovim riječima, podignula svećenikova pomoćnika u zrak.
Takvi su iskazi izvanredni. Upravo zato zahtijevaju poseban oprez. Pojedinačno svjedočanstvo, koliko god bilo iskreno ili dojmljivo, nije isto što i neovisno potvrđen znanstveni dokaz. Činjenica da liječnik ne može objasniti neki događaj sama po sebi ne dokazuje nadnaravni uzrok.
No jednako je neopravdan i suprotan zaključak – da se svako neuobičajeno iskustvo mora automatski svrstati u psihozu, shizofreniju ili neki drugi psihijatrijski poremećaj.
Na to upozorava Richard Gallagher, američki psihijatar školovan na sveučilištima Princeton i Yale, koji predaje na New York Medical Collegeu i Sveučilištu Columbia. Tijekom približno dvadeset i pet godina, Gallagher navodi da je proučio oko stotinu slučajeva koje smatra autentičnim primjerima onoga što naziva potpunom opsjednutošću, a kao promatrač nazočio je još otprilike stotini egzorcizama.
Njegovu početnu skepsu, kako navodi, promijenila su dva ugledna američka egzorcista koji su mu predstavili slučajeve što ih nije mogao objasniti kao uobičajene psihijatrijske poremećaje.
Gallagher opisuje kako je promatrao osobe s vrlo skromnim obrazovanjem koje su, čini se, govorile latinski i odgovarale na molitve na način koji je smatrao teško objašnjivim poznatim psihijatrijskim mehanizmima.
Njegovo stajalište nije da znanost treba odbaciti. Upravo suprotno. Gallagher ističe da vjeruje u znanost, predaje na medicinskom fakultetu i svakodnevno se oslanja na znanstvena saznanja.
Njegov je argument da se znanstveno istraživanje ne smije poistovjećivati s materijalizmom – filozofskim uvjerenjem da postoje isključivo materijalni uzroci.
Ta je razlika važna u raspravi o opsjednutosti. Znanost može istraživati simptome, neurološku aktivnost, ponašanje i psihološke poremećaje. No pitanje može li se svaka stvarnost svesti na kategorije koje znanost trenutačno poznaje nije samo znanstveno, nego i filozofsko pitanje.
Gallagherov rad podupire Joseph English, bivši predstojnik Odjela za psihijatriju New York Medical Collegea, koji smatra da se izvješća o takvim pojavama i dalje pojavljuju te da ih nije moguće jednostavno odbaciti pojednostavljenim medicinskim ili psihijatrijskim objašnjenjima.
Istodobno, oprez Katoličke Crkve potvrđuju i psihijatri koji usko surađuju s egzorcistima. Luigi Janiri, psihijatar rimske bolnice Gemelli i profesor na Katoličkom sveučilištu, naglašava da se samo manjina osoba koje vjeruju da su opsjednute doista smatra opsjednutima. U velikoj većini slučajeva, kaže, riječ je o psihijatrijskim stanjima.
Za Janirija rješenje nije birati između psihijatrije i egzorcizma, nego unaprijediti stručnost obiju strana. Psihijatri bi trebali poznavati kriterije koji mogu upućivati na slučaj koji zahtijeva pozornost egzorcista, dok bi egzorcisti trebali steći dovoljno znanja iz psihopatologije kako bi prepoznali kada je osobi potrebna psihijatrijska pomoć.
Takav pristup možda predstavlja najodgovorniji način suočavanja s temom koju lako iskrivljuju i lakovjernost i prezir. Katolička predaja ne zahtijeva da se svako neobično ponašanje pripisuje Sotoni, kao što ni liječnik ne bi smio pretpostaviti da je svaka pojava koja izlazi iz okvira poznatih dijagnostičkih kategorija zbog toga nestvarna.
Svjedočanstva Gaone i Gallaghera ne predstavljaju znanstveni dokaz demonske opsjednutosti. Ona također ne opravdavaju pretvaranje egzorcizma u zabavu.
No postavljaju pitanje na koje moderna medicina, religija i filozofija još nisu dale konačan odgovor: može li se cjelovit prikaz ljudske osobe postići isključivo proučavanjem mozga i ponašanja?
Za Crkvu odgovor glasi – ne.
A za dvojicu iskusnih psihijatara, koji su desetljećima promatrali neke od najneobičnijih slučajeva koje je moguće zamisliti, dokazi s kojima su se susreli doveli su ih do zaključka koji je neugodan za strogo materijalistički pogled na svijet: u malom broju slučajeva mogućnost postojanja objektivnoga duhovnog zla ne može se jednostavno odbaciti.
Izvor: zenit.org
Prijevod: M. Đ.
