Bio sam zaručen kada su mi bile 22 godine i smatrao sam da je to vrhunac muškosti. Veći dio svojih tinejdžerskih godina proveo sam pripremajući se za taj trenutak. Govorio sam samome sebi: „To je to. Napokon postajem muškarac. Spreman sam.“
No nisam bio spreman. Nisam bio spreman za brak niti sam razumio što znači biti muž. Tada to nisam uviđao, ali danas znam da je to naš Gospodin dobro znao. Darovao mi je poniznost, jer su se ubrzo nakon toga zaruke raspale, a naša je veza završila. Ostao sam s mnoštvom pitanja, sumnji i dobronamjernih savjeta. Ipak, u jedno sam bio siguran – trebao sam sazreti.
Sjećam se kako sam jednoga dana izlazio iz crkve i ugledao lijepu djevojku u društvu svojih prijateljica. Bila je nova u župi. Iako sam oklijevao prići joj – kao i bilo kojoj drugoj djevojci – znao sam da je došlo vrijeme da ponovno skupim hrabrost. Predstavio sam se i kratko smo razgovarali. Mjesec dana kasnije pozvao sam je na prvi izlazak, a godinu i pol poslije vjenčali smo se. Danas smo u osmom mjesecu braka i očekujemo svoje prvo dijete koje bi trebalo doći na svijet u veljači. Sve se to dogodilo vrlo brzo, ali ujedno je bilo ispunjeno obiljem Božje milosti kakvu nikada prije nisam doživio.
Brak nije onakav kakvim sam ga zamišljao. Daleko je bolji nego što sam ikada mogao zamisliti. Istodobno me već naučio drukčije razmišljati o muževnosti i očinstvu. Jasno vidim da postoje unutarnja pročišćenja koja su se mogla dogoditi jedino u samom bračnom pozivu, a ne tijekom pripreme za njega.
Ne usuđujem se tvrditi da nakon tako kratkog vremena mogu dijeliti veliku životnu mudrost, ali postoje tri važne lekcije koje je moj nekadašnji ja morao naučiti.
Emocionalne krajnosti nisu dobre
Brak je ispunjen emocijama, ali ja nisam znao kako ih razumjeti niti koja je njihova svrha. U mladosti nisam naučio zdravo i cjelovito nositi se sa svojim osjećajima. Imao sam prilično stereotipan, gotovo stoički pogled na emocije: „Pravi muškarci ne plaču“ i „Samo stisni zube i izdrži.“ Ustrajnost jest vrijedna, ali moj je pogled bio nezdrav. Emocije postoje s razlogom. Ljudi ih najčešće ili potiskuju ili im potpuno prepuste kontrolu, a ja sam bio kriv za oba pristupa.
Prije braka potiskivao sam svaki osjećaj boli ili povrijeđenosti. Jednostavno bih se nečim zaokupio kako bih zaboravio na bol. To nikada nije donosilo pravo ozdravljenje. Zato sam, dok smo moja supruga i ja hodali, otišao u drugu krajnost – sve svoje neobrađene osjećaje izlijevao sam pred njom. Govorio sam joj o svemu što sam osjećao u teškim trenutcima. Ona me strpljivo slušala i bila uz mene te je, na moju sreću, u meni vidjela dovoljno dobra da ostane uz mene.
No došao je trenutak kada više nije mogla trpjeti moj način suočavanja s emocijama. Umorila se od toga i otvoreno mi je to rekla. Potaknula me da pronađem zreliji način nošenja sa svojim osjećajima, umjesto da ih samo iznosim. Od čovjeka koji je sve potiskivao postao sam čovjek koji se stalno jada. Time sam joj stvarao velik teret jer svoje osjećaje nisam proživljavao na zreo i muževan način.
Shvatio sam da najprije moram osjetiti emociju, zatim je razumno promisliti i tek onda odlučiti kako ću postupiti. Nisam mogao očekivati da će supruga obrađivati moje osjećaje umjesto mene. Emocije trebaju pokazati smjer, ali ne smiju upravljati našim životom. Moja supruga trebala je biti moja životna družica, a ne osoba na koju ću istovarivati sav svoj emocionalni teret.
Nije se radilo samo o uspostavljanju ravnoteže, nego o usklađivanju razuma i osjećaja koje mi je Bog darovao. Danas mogu jasnije izraziti ne samo ono što osjećam, nego i ono što mislim te do kojih sam zaključaka došao. Svoje emocije više ne potiskujem, ali im više ni ne dopuštam da me vode bez nadzora razuma i volje. Zahvaljujući tome, istinska otvorenost postala je sastavni dio našega braka. Tako mogu biti ono na što je svaki muž pozvan – potpuno predan svojoj supruzi, kako bismo sve više rasli u zajedništvu i postajali jedno.
Jedan od najvećih izazova mojim unaprijed stvorenim predodžbama bila je činjenica da nismo odmah uspjeli začeti dijete. To me naučilo strpljenju koje uopće nisam očekivao da će mi biti potrebno. A kada smo nakon nekoliko mjeseci napokon začeli, moja me vlastita reakcija još više iznenadila.
Tijekom prvoga tromjesečja supruga je počela prolaziti kroz uobičajene tegobe trudnoće, a ja sam postao sebičan i razdražljiv. Red koji sam zamišljao za naš novi bračni život narušilo je upravo dijete za koje smo tako usrdno molili. Naše svakodnevne navike, podjela obveza i raspored potpuno su se promijenili. Brak nije izgledao onako kako sam ga zamišljao. Morao sam ozbiljno preuzeti odgovornost za vođenje našega doma i pokazati zrelost.
Prvoga tjedna nije bilo većih poteškoća. Pomagao sam supruzi ondje gdje je bilo potrebno. No dodatni odlasci u trgovinu, otkazivanje planova i činjenica da se supruga stalno osjećala loše pokazali su se većim izazovom nego što sam bio spreman podnijeti. Kada bih se vraćao s posla, ona zbog trudnoće više nije imala snage biti onakva kakvu sam naviknuo viđati – i to je bilo sasvim razumljivo. Ja, međutim, još nisam znao kako je istinski ljubiti i služiti joj u razdoblju njezine slabosti i bolesti.
Vjerovao sam da je brak nešto što mogu isplanirati i urediti prema vlastitim zamislima. Nikada nisam bio sretniji što sam pogriješio. Danas nastojim na ispravan način služiti svojoj supruzi i našem Gospodinu te sve više prihvaćam i živim svoj bračni poziv. To nije nešto što sam sam osmislio ili stvorio – to je dar koji sam primio.
Izvor: catholicgentleman.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
