U romanu „Ribareve sandale“ (1963.) australski pisac Morris West proriče izbor slavenskog pape u svijetu koji se nalazi na rubu Trećega svjetskog rata. Nakon sedamnaest godina provedenih kao zatvorenik u gulagu, jedan slavenski svećenik biva oslobođen, a nedugo zatim uzdignut na Petrovu stolicu. Pet godina kasnije ovo jednostavno i zabavno književno djelo slobodno je preneseno na filmsko platno u istoimenom filmu „Ribareve sandale“ (1968.), redatelja Michaela Andersona, s Anthonyjem Quinnom u glavnoj ulozi.
Godine 1978. ostvarilo se ovo proroštvo, čime je prekinuta pet stoljeća duga tradicija talijanskih papa. Osim toga, te su godine Crkvom upravljala čak trojica papa. Nakon smrti Pavla VI., Petrovu stolicu preuzeo je venecijanski patrijarh Albino Luciani (1912.–1978.), jednostavan čovjek, odgojen u skromnoj i kršćanskoj obitelji, najstariji od četvero braće i sestara. Pontifikat Ivana Pavla I. trajao je samo trideset i tri dana. Nije stigao napisati ni jednu encikliku, pa čak nije uspio ni preseliti svoje knjige i osobne stvari u Vatikan. „Papa osmijeha“ iznenada je preminuo 29. rujna 1978. Ponovno su se okupili kardinali kako bi glasali, a na konklavi su za njegova nasljednika izabrali krakovskog kardinala Karola Wojtyłu, koji je uzeo ime Ivan Pavao II.
S obje noge na zemlji
Na dan izbora, poljski primas kardinal Stefan Wyszyński izgovorio je novoizabranom papi riječi koje su se pokazale proročanskima:
„Zadaća novoga pape bit će uvesti Crkvu u treće tisućljeće.“
Još jedno proroštvo koje se ostvarilo.
Istoga dana Ivan Pavao II. uputio je svijetu poruku: „Ne bojte se!“ Bilo je to vrijeme kada se činilo da je svijet na rubu Trećega svjetskog rata, kao u romanu „Ribareve sandale“. Europa je tada prolazila kroz duboku gospodarsku krizu, proces sekularizacije na Zapadu ubrzavao se, a Katolička Crkva još je uvijek osjećala posljedice razdoblja nakon Drugoga vatikanskog koncila.
Tako je izabran poljski papa s dubokom brigom za probleme suvremenoga društva. Poljska nije prošla isti proces sve veće sekularizacije kao mnoge zapadne zemlje, ali je zato iskusila vjerski progon u prethodnim desetljećima.
U svojim enciklikama poljski papa upozoravao je na nejednakosti između siromašnih i bogatih zemalja, kritizirao je i marksistički i kapitalistički sustav te je, polazeći iz kršćanske moralne teologije i antropologije, predlagao rješenja za gospodarstvo i svijet rada koji bi bili prilagođeni čovjeku, a ne interesima država i multinacionalnih kompanija.
Humanistička usmjerenost
Još jedna značajka ovoga pape bila je njegova filozofska izobrazba. Poznavao je velike mislioce, od svetoga Tome Akvinskoga do Maxa Schelera, što mu je omogućilo duboko promišljanje antropoloških pitanja.
U enciklici „Fides et ratio“ (1998.) objasnio je da vjera i razum trebaju ići zajedno jer nisu suprotstavljeni. Podsjetio je da postoje istine koje nadilaze razum, odnosno istine do kojih čovjek može doći samo vjerom.
Vjera, prema njemu, nadilazi razum, ali ga ne uništava niti zamjenjuje. Ona je njegovo nadopunjenje. Istodobno, razum ima važnu ulogu u traženju istine kroz filozofiju, koja čovjeku pomaže odgovoriti na brojna životna pitanja.
Njegova sposobnost govora i izražavanja, koju je razvio u mladosti kada se bavio kazalištem i književnošću, posebno se pokazala u njegovim nastupima i govorima, poput onoga u Ujedinjenim narodima 1995. godine o ljudskim pravima i slobodi.
Tada je pozvao na poštovanje svake osobe, svake obitelji i svakoga naroda te predložio novi svjetski poredak temeljen na ravnoteži između posebnosti pojedinih zajednica (obitelji i naroda) i univerzalnosti (država i međunarodnih organizacija). Svoj govor završio je pozivom na zajednički trud u prevladavanju straha od budućnosti i izgradnji civilizacije utemeljene na ljubavi i slobodi.
Ukratko, među najvažnijim obilježjima ovoga pape treba istaknuti njegovo slavensko podrijetlo, koje je donijelo novost u papinstvo nakon više od četiri stoljeća povezano s talijanskom tradicijom; njegovu humanističku formaciju čovjeka povezanog s kazalištem, poezijom i filozofijom; kao i njegovu sposobnost otvorenosti i dijaloga prema velikim izazovima suvremenoga svijeta.
Njegov osobni tajnik od 1966. do 2005., kardinal Stanisław Dziwisz, sažeo je njegovu osobnost u tri izraza: čovjek književnosti, čovjek pobožnosti i čovjek dijaloga.
Papa koji je mnogima smetao
Dana 13. svibnja 1981. Turčin Mehmet Ali Ağca pucao je na papu dok je pozdravljao vjernike okupljene na Trgu svetoga Petra. Do tada ovaj atentator nikada nije promašio u svojim pokušajima. Sve upućuje na to da su atentat organizirale bugarske tajne službe, a vjerojatno i KGB. Papa je teško ranjen, ali nije ubijen.
Svojim putovanjima, pisanjem i gestama Ivan Pavao II. obilježio je jedno razdoblje povijesti Crkve i čovječanstva.
Tijekom gotovo dvadeset i sedam godina pontifikata snažno je utjecao na suvremene događaje te je postao drugi papa po duljini pontifikata u povijesti, nakon Pija IX., koji je na Petrovoj stolici proveo trideset i dvije godine.
Bio je papa koji je doživio kraj Hladnog rata i početak prijetnje radikalnog islamizma. Bio je papa koji se u Asizu molio zajedno s predstavnicima drugih religija. Bio je papa koji je 12. ožujka 2000. godine predvodio Dan oprosta za grijehe i pogreške u povijesti Crkve: podjele, nasilja, korištenje neevanđeoskih metoda u širenju istine te grijehe protiv ljudskih prava.
Na njegovu sprovodu odalo mu je počast više od dvjesto državnika iz cijeloga svijeta. Neki su ga opisali kao papu koji je promijenio tijek povijesti.
Prošlo je već dvadeset godina od njegove smrti 2005. godine, a proći će još mnogo vremena prije nego što će se otvoriti vrijedni dokumenti iz vatikanskih arhiva koji će omogućiti potpuno razumijevanje veličine jednoga od najvećih papa u povijesti čovječanstva.
Časopis Time nije pogriješio kada ga je 1994. godine proglasio osobom godine. Ivan Pavao II. znao je privući mlade iz cijeloga svijeta i privukao je pozornost svih vrsta medija. Bez sumnje, bio je karizmatična osoba.
Poljski redatelj Krzysztof Kieślowski, malo prije svoje smrti, završio je trilogiju pod naslovom „Tri boje“, kao posvetu načelima Francuske revolucije i francuskoj trobojnici. Film „Crveno“ (1994.) treći je dio trilogije i predstavlja pjesmu bratstvu.
Film započinje pojavom mlade i lijepe manekenke (koju glumi Irène Jacob) koja automobilom udari psa umirovljenog udovca. Taj stariji i usamljeni čovjek prema njoj razvije platonsku ljubav jer ga podsjeća na njegovu prvu ljubav. Započinje neobičan odnos koji mijenja njihove živote dok oboje traže sreću.
„Crveno“ završava trilogiju porukom o razumijevanju i ljubavi čak među ljudima koji se na prvi pogled potpuno razlikuju. Kao i u ostalim dijelovima trilogije, poljski redatelj usuđuje se otvoriti temeljna pitanja ljudskog života, poput ljubavi, ostavljajući prostor za transcendenciju.
Bez obzira na velike razlike, život Ivana Pavla II. mogao bi se usporediti s glavnom junakinjom filma „Crveno“: s osobom dobra srca koja uvijek nastoji pomagati drugima.
Neka se baština ovoga svetog pape nastavi oživljavati u današnjem podijeljenom svijetu.
Izvor: omnesmag.com
Prijevod: M. Đ.
