»Zaista, zaista, kažem vam:
ja sam vrata ovcama.
Svi koji dođoše prije mene,
kradljivci su i razbojnici;
ali ih ovce ne poslušaše.
Ja sam vrata.
Kroza me tko uđe, spasit će se:
i ulazit će i izlaziti
i pašu nalaziti.
Kradljivac dolazi samo da ukrade,
zakolje i pogubi.
Ja dođoh da život imaju,
u izobilju da ga imaju.«
»Ja sam pastir dobri.
Pastir dobri život svoj polaže za ovce.
Iv 10, 7-11
Dragi čitatelji, sretan vam i blagoslovljen Uskrs. Proslavili smo četvrtu uskrsnu nedjelju koja u katoličkoj liturgiji zauzima posebno mjesto i svetkuje se kao nedjelja Dobrog Pastira. Još uvijek se nalazimo u uskrsnom vremenu, a ono će potrajati 50 dana, sve do Pedesetnice kada slavimo svetkovinu Duhova – silazak obećanoga Duha Svetoga na apostole, tj. rođendan naše jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Uskrsnuće Gospodina našeg Isusa Krista jest najstariji i najveći kršćanski blagdan i temelj naše kršćanske vjere. Bez tog događaja, uzalud nam naša vjera, kako kaže sv. Pavao apostol.
Ono je nedvojbeno i najvažniji i najradosniji događaj u povijesti čovječanstva, jer je jedan čovjek i Bog, Bogočovjek, zauvijek pobijedio grijeh i smrt. Zanimljiva je to činjenica, kažem činjenica, jer je Otajstvo Kristova uskrsnuća zbiljski događaj s povijesno ustanovljenim očitovanjima. Već spomenuti sveti Pavao oko 56. godine piše Korinćanima: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni‟ (1 Kor 15, 3-5). Apostol tu govori o živoj predaji Uskrsnuća za koju je doznao nakon svog obraćenja pred vratima Damaska.[1] Uskrs je istovremeno povijesni i nadnaravni događaj. Nadnaravni jer je jedino Bog mogao razoriti moć grijeha i smrti. Bog se počovječio i umro, da bi se čovjek mogao pobožanstveniti i živjeti vječno. A vječnost započinje već ovdje, kraljevstvo Božje je među nama, jer je Isus rekao da nas neće ostaviti kao siročad. Gospodin je nakon svog uskrsnuća prisutan u našoj svakodnevici na nov način. On kraljuje u sakramentima Crkve, u svetoj misi. No kao pravom kralju potrebni su mu namjesnici, a to su naši svećenici.
Naše društvo zadnjih desetljeća u posebno negativnom svjetlu prikazuje osobe koje su se posvetile Bogu, kao i cijelu Crkvu. Znamo čija je to taktika, tko je pravi neprijatelj kršćana, ali, nažalost, mnogi ljudi tomu pripomažu, pa mu tako direktno ili indirektno posvećuju svoja umjetnička djela. U moderno doba, glavni su medij za širenja raznih zlih propaganda televizija i film. Teško je naći ijedan film iz bogate holivudske i europske produkcije koji pozitivno prikazuje svećeništvo ili redovništvo, a da nije iz razdoblja prije seksualne revolucije 1960-ih. Stoga me posebno ugodno iznenadio film naziva Beyond the Gates a.k.a. Shooting Dogs[2], redatelja Michaela Caton-Jonesa (Rob Roy, The Jackal, City by the Sea), u kojem glume Sir John Hurt (Alien, 1984., The Elephant Man) i Hugh Dancy (Adam, TV serija Hannibal). Film je ekranizacija događaja koji su se odvili u Ruandi između 7. travnja i 5. srpnja 1994. godine, kada je u genocidu izvršenom od strane plemena Hutu nad susjednim plemenom Tutsi ubijeno milijun ljudi. Radnja filma temelji se na iskustvima BBC-eva producenta vijesti Davida Beltona koji je radio u Ruandi za vrijeme genocida. Belton je koautor filma i jedan od njegovih producenta.[3] Film je napet i potresan, a posebno upada u oči lik katoličkog svećenika kojeg tumači Sir John Hurt, i to zbog njegove karakterizacije i pozadine koja se skriva iza toga.
Naime, njegov je lik djelomično baziran na liku i djelu fra Vjekoslava Ćurića, franjevca iz Žepča i redovnika franjevačke provincije Bosne Srebrne. Legendarnog fra Vjeku Ruanđani su zvali „afričkim Oskarom Schindlerom“, jer je spasio mnoge od njih i jer je bio jedan od rijetkih svećenika, i Europljana uopće, koji je ostao uz svoje prijatelje, ili bolje rečeno, uz svoje stado.[4] U filmu se svećenik zove Christopher i, zajedno s učiteljem engleskog jezika Joeom Connorom (Hugh Dancy), zadužen je za odgoj i obrazovanje mladih Ruanđana u Ecole Technique Officielle (E.T.O.), srednjoj školi u Kigaliju, glavnom i najvećem gradu Ruande. Njihovu životnu rutinu prekida napad Hutua na Tutsije, koji je isprovociran od strane vladajuće elite i „prokuhan“ na vatri stoljetnih međusobnih sukoba i mržnje.[5] Svećenik i učitelj odluče pomoći plemenu Tutsi, skrivajući ih u prostorima škole pod zaštitom i nadzorom belgijskih snaga UN-a. No ubrzo dolazi zapovijed s vrha i UNPROFOR ostavlja svoje štićenike na milost i nemilost neprijateljskog plemena, a profesora i učitelja na „milost i nemilost“ njihove vlastite savjesti i pitanja – ostati s tisućama Tutsija kojima prijeti masakr ili pobjeći u sigurnost?
Upravo u takvim trenutcima straha i tjeskobe, kao i u stvarnim životima mnogih od nas, javlja se vapaj Bogu, odnosno sumnja u Njegovo djelovanje, čak i postojanje. U filmu je epilog bolne kušnje impresivno dočaran u sceni odlaska UNPROFOR-ovih vozila s rijetkima koji su se mogli spasiti kada, u općem metežu i agoniji onih mnogobrojnih napuštenih koji shvaćaju da je nasilna smrt blizu, svećenik Christopher daje odgovor na pitanje gdje je Bog u svemu tome. On odgovara mladome učitelju Joeu da je Gospodin upravo ovdje, među tjeskobnima i ožalošćenima, da Njegovo srce puno ljubavi kuca s njihovim srcima, jače i glasnije nego što je to ikad prije osjetio, te da njegovo svećeničko srce i duša pripada njegovu stadu. Scena je, također, odgovor na pitanje koje na početku filma postavlja Christopherova i Joeva omiljena učenica – zašto je Krist umro za nas? Otac Christopher odgovora joj dvaput, prvi put u učionici kada joj govori da je Krist umro za nas iz ljubavi, a drugi put kada odlučuje ostati s njima u smrtnoj nevolji.
Lik oca Christophera nije prikazan u stilu superjunaka, i njega zapljuskuju „valovi tjeskobe“, bacajući ga na „obale sumnje i zdvajanja“ oko smisla svećeničkog djelovanja, jer zlo pustoši sve ono dobro što je godinama sadio. No upravo kada najgušća tama obavija Kigali, rasvjetljuje se bit njegova poslanja, jer „svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.“ U trenutku dok služi svetu misu, cijelim svojim bićem spoznaje da je pozvan „biti alter Christus – drugi Krist‟ ili još više „ipse Christus – sam Krist.‟ Naravno, to se uprisutnjenje Krista na potpun način očituje upravo u svetoj misnoj žrtvi kada je na oltaru prisutan sam Krist – Sacerdos et Victima (svećenik i žrtva), jer riječi pretvorbe ne glase „Ovo je Tijelo Kristovo“, već „Hoc est enim Corpus meum“ („Ovo je Tijelo moje“).[6] Svećenik predstavlja Kristove ruke, noge, glava i srce u svakom trenutku zemaljskog života, tj. on je „alter Christus in terra‟. On postaje u svemu sličan Kristu, posjeduje njegove iste osjećaje (Fil 2, 5) i ljubi njegovom ljubavlju. To je jedina prava sreća svakog svećenika, jer se samo u toj prožetosti Kristom nalazi cilj njegova poziva i ređenja.[7] Ta je spoznaja vidljiva i u osmijehu oca Christophera dok posljednji kamion belgijskih vojnika napušta dvorište. Ona budi snagu za samoodricanje i žrtvu za bližnjeg koja vodi do zaborava samoga sebe i doživljava vrhunac u ljubavi prema neprijateljima.
Molimo stoga ovih dana posebno za naše svećenike, bogoslove i sve one koje Bog poziva da budu ribari ljudi. Tražimo ponajviše jednu milost za njih, koja je najbitnija, da budu pravi pastiri svojim ovcama. Molimo za one koji ne vjeruju, koji vrijeđaju nas i naše svećenike. Molimo i za nas, da budemo zahvalni na Kristovoj žrtvi koja nam je podarila novi život. Ne tratimo više ni sekunde, jer otkupljeni smo Predragocjenom Krvlju. Odlučimo se živjeti za Njega.
P.S. Toplo preporučujem film.
[1] Katekizam Katoličke Crkve.
[2] Originalni naslov filma. Odnosi se na poteze UN-ovih vojnika koji su pucali na pse lutalice kako bi ih otjerali od leševa. Budući da UNPROFOR kao mirotvorna misija nije smjela rabiti oružje, osim u svrhu samoobrane, pucanje u pse simbolično predstavlja ludilo situacije koju film pokušava dočarati.
[3] Film je snimljen na stvarnim lokacijama. Također, oni koji su preživjeli masakr bili su zaposleni kao dio produkcijske ekipe i sporednih glumačkih uloga.
[4] Više o fra Vjeki i školi koja nosi njegovo ime možete pročitati na http://vjeko-rwanda.info/en.html.
[5] https://narod.hr/kultura/video-7-travnja-1994-ruanda-sramotna-uloga-medunarodne-zajednice-i-un-a-koji-nisu-sprijecili-genocid; https://hkm.hr/vjera/svjedocanstvo-neprestanom-molitvom-krunice-prezivjela-genocid/.
[6] Tri svećenikove ljubavi, https://katolik.hr/tri-sveenikove-ljubavi.
[7] Ibid.
Foto: IMDB
