Josip, 17-godišnjak, „čuvao je ovce s braćom pomažući sinovima Bilhe i Zilpe, ženâ svoga oca. I Josip bi javljao ocu što bi se o njemu zlo govorilo. A Izrael je volio Josipa više nego sve svoje sinove jer mu se bio rodio u njegovoj starosti, i tako mu skroji dugačku haljinu‟ (Post 37, 2-3).
Braća su ga zbog toga zamrzila i nisu mogla s njim nijednu ljubaznu riječ progovoriti, jasno kaže svetopisamski pisac, a njihova je mržnja bivala sve veća kada im je Josip ispripovjedio svoj san u kojem su se snopovi njegove braće klanjali njegovu snopu. „Ti još hoćeš biti kralj nad nama i vladati nam?‟ (Post 37, 8), prigovorili su mu. Odnos između njega i njegove braće nije postao bolji ni nakon sljedećeg sna koji je Josip usnuo, a u kojem su se Sunce, mjesec i jedanaest zvijezda njemu klanjali. Sasvim suprotno. Njegov ga je otac zbog toga ukorio, a braća su mu otad postala još više zavidna. „Kakav je to san što si ga imao? Zar da ja, tvoja mati i tvoja braća dođemo i da se pred tobom na tlo bacimo?‟ (Post 37, 9), upitao ga je otac i dobro zapamtio njegove riječi.
Jednoga dana, njegov ga je otac poslao u Šekem da provjeri svoju braću koja su pasla stado. Josip se na to nije pobunio nego je spremno otišao kako bi našao svoju braću. Međutim, dok joj se približavao, ona su ga već izdaleka ugledala i u isti tren skovala plan da ga ubiju. „Rekoše jedan drugomu: ‘Eno dolazi sanjar! Hajde da ga bacimo u jedan zdenac, pa ćemo tad reći da ga je proždrla divlja zvijer. Vidjet ćemo što će biti od njegovih snova’‟ (Post 37, 20).
Tako se i zbilo. Kad im je Josip prišao, svukli su mu haljinu i bacili ga u zdenac koji je bio prazan, no nisu ga ubili, zahvaljujući bratu Rubenu koji ga je htio izbaviti iz njihove ruke i vratiti ocu. No dok Rubena nije bilo, naišla je trgovačka karavana Jišmaelaca pa su braća odlučila njima prodati Josipa za 20 srebrnjaka, a Josipovu haljinu umočiti u krv zaklana jareta kako bi je takvu predali ocu. „Kad ju je on izbliza pogledao, povika: ‘Haljina je to moga sina. Divlja ga je zvijer proždrla! Rastrgan, rastrgan je Josip!’ I Jakov rastrga svoje haljine i zaogrnu svoja leđa kostrijetom i tugovao je za sinom dugo vremena‟ (Post 37, 33-34).
A Josipa je trgovačka karavana dovela u Egipat, gdje su ga prodali Potifaru, faraonovu dvoraninu i zapovjedniku tjelesne straže. Vidjevši kako je Gospodin s Josipom i kako mu sve polazi za rukom, Potifar ga je ubrzo postavio za upravitelja svoje kuće i povjerio mu sve svoje imanje. Međutim, budući da je Josip bio „krasna stasa i lijepa lica‟ (Post 39, 6), nakon nekog se vremena u njega zagledala Potifarova žena koja ga je opsjedala i htjela s njime spavati. „I premda je ona dan za danom navaljivala na Josipa, on je ne posluša i ne pođe k njoj i ne sagriješi s njom‟ (Post 39, 10).
Međutim, jednoga dana, kad u Potifarovu domu nije bilo nikoga osim Josipa, prišla mu je opet Potifarova žena, uhvatila ga za njegovu haljinu i navaljivala da spava s njom. „A on pusti svoju haljinu u njezinoj ruci, pobježe i otrča van‟ (Post 39, 12), što je pak ona dobrano iskoristila. Naime, rekla je ukućanima i svome mužu kako ju je Josip htio iskoristiti i da je on pobjegao kada je počela vikati, ostavivši u bjegu svoju haljinu kod nje. Na to se, naravno, Potifar razljutio i smjesta bacio Josipa u tamnicu u kojoj su ležali kraljevi sužnji.
Ni u tamnici Gospodin nije ostavio Josipa. Štoviše, pomogao mu je pridobiti naklonost tamničara, kojemu je zbog Josipa sada sve uspjevalo, i koji mu je dopustio da služi ostalim zatvorenicima. Tako je Josip došao u doticaj s velikim peharnikom i velikim pekarom koji su završili u istoj tamnici. Njih su dvojica iste noći usnuli san za koji nisu znali značenje, a koji im je Josip uspio protumačiti. Tako velikome peharniku protumači njegovo oslobođenje i vraćanje u službu, a velikome pekaru smrt. Josip je zato zamolio velikoga peharnika da ga se sjeti kada dođe do slobode, no on ga je vrlo brzo zaboravio.
Dvije godine kasnije, i faraon je usnuo san koji ga je uznemirio. Pozvao je sve egipatske pismoznance i mudrace, ali nitko nije mogao protumačiti njegov san. Tada se veliki peharnik sjetio Josipa i faraon ga je pozvao k sebi te upitao može li on protumačiti njegov san koji ga muči, na što mu je on ponizno odgovorio: „Ja ne mogu ništa; ali Bog će objaviti faraonu što mu je na spasenje‟ (Post 41, 16). Na temelju faraonovih snova, Josip proriče sedam godina obilja i sedam gladnih godina te mu savjetuje da podigne žitnice u kojima bi se čuvao urod obilnih godina i kako bi se preživjele gladne godine. Tumačenje sna i Josipov savjet svidjeli su se faraonu pa ga je postavio za upravitelja njegova kraljevstva i tako je Josip preko noći postao najmoćniji čovjek u Egiptu, prva osoba do faraona. Također, faraon je Josipu dao ime Safenat Paneah, a za ženu mu je dao kćer Poti-Fere, svećenika u Onu. Josipu je bilo 30 godina kad je stupio u faraonovu službu.
Kad je nastupila prorokovana glad, Josipova su se braća, kao i mnogi drugi ljudi, zaputili u Egipat kako bi tamo kupili žita kojeg je bilo u izobilju. Tamo ih je Josip prepoznao, ali im se nije očitovao, nego ih je optužio da su uhode i da će im povjerovati u suprotno samo ako mu dovedu svoga najmlađeg brata, Benjamina. To se, naravno, nije svidjelo Jakovu kad je čuo da će svi njegovi sinovi morati poći za Egipat. Kad su po drugi put došli u Egipat, ovaj put s Benjaminom, Josip ih još jednom kuša, no nedugo zatim im se napokon očituje, u plaču govoreći svojoj braći: „Ja sam vaš brat Josip, koga prodadoste u Egipat. Ali sad se ništa ne uznemirujte i ne korite sebe zato što me ovamo prodadoste, jer Bog me posla pred vama da vas uzdrži na životu!‟ (Post 45, 4-5). Josip se na kraju izmiruje sa svojom braćom, uspijeva vidjeti i svoga oca prije njegove smrti i u svojoj sudbini uviđa samog Boga na djelu.
Što možemo naučiti iz ove priče? Što nam Josipov primjer može kazati o tome kako rasti u odnosu s Gospodinom, s drugima i, na kraju, sa samim sobom? Odgovor je: mnogo toga.
Kao prvo, Josipova je trenutna nesreća postala blagoslov za njegovu čitavu obitelj i sudbina za jedan čitav narod koji se seli u Egipat i tamo ostaje 400 godina. Ono što se njemu događalo, utjecalo je na generacije i generacije ljudi te ostavilo neizbrisiv trag u židovskoj povijesti. On nije bio svjestan Božjeg plana za svoj život, kao ni važnosti svoga kamenčića u mozaiku židovske povijesti, ali Bog je znao, a Josip Mu je vjerovao. „Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani‟ (Rim 8, 28).
Kao drugo, premda je u svojoj obitelji bio crna ovca te je morao trpjeti prezir, mržnju i odbacivanje svoje braće, ta ga je različitost učinila spasonosnom za svoju obitelj. Mnogi se od nas mogu poistovjetiti s Josipom i njegova primjera odskakanja od okoline koja ne samo da Bogu ne vjeruje, nego u Njega uopće ne vjeruje. To je primjer prema kojem drugima trebamo svjedočiti, ako je potrebno i riječima, u nadi da će Gospodin po našem autentičnome primjeru druge obratiti. Primjer je to prema kojem za druge trebamo moliti, jer je Gospodin upravo nas odabrao da druge u molitvi vodimo k Njemu. Također, primjer je to kada drugima trebamo i oprostiti, usprkos svim povredama koje su nam nanijeli. U čitavoj priči o Josipu Egipatskom nigdje ne nailazimo na njegove emocije usred svih njegovih životnih turbulencija – sve do njegova susreta i izmirenja s braćom kada svaki put brizne u plač, plač koji je liječio njega i njegov odnos s braćom.
Zanimljivo je to da je ovo iskustvo omogućilo Josipu da se udalji od svoga oca koji ga je naočigled sviju razmazio i da postane svojim čovjekom, da se formira kao osoba. Daleko od svog zemaljskog oca i od njegova staklenog zvona, uspostavio je još bliskiji odnos sa svojim nebeskim Ocem, a Njegova su mu obećanja koja je primio preko snova dala sigurnost i nadu da ga On nikada neće napustiti. Mnogi od nas su ranjeni upravo na području očinstva i ta rana rijetko zarasta, sve dok si ne posvijestimo da je ona osoba koja nas je na neki način ranila i sama vjerojatno bila ranjena od svojih roditelja (Jakova je tako razmazila majka) i da ne možemo očekivati da ona bude savršen roditelj kada ni ona sama nije imala savršene roditelje. Najsavršeniji roditelj koji nam može pomoći da naše rane zacijele i koji nas nikada neće iznevjeriti jest upravo nebeski Otac. To je Josip spoznao dok je bio u najvećoj tami i toga se grčevito držao.
Odbačenost, napuštenost, nemoć, usamljenost, tama… Sve su to putovi koje svaki muškarac kad-tad treba proći kako bi ga Bog oblikovao i izgradio za onu svrhu i ono obećanje koje mu je možda davno dao. Na kraju Josipova puta bila je tako mudrost kao vijenac koji trkač dobije na kraju svoga puta. On je već u tamnici počeo rasti u mudrosti kad je onoj dvojici zatvorenika objašnjavao kako ne tumači on snove nego Bog. „Protumačiti san stvar je Boga. Ali pripovjedite mi!‟ (Post 40, 8), rekao im je. Plod svih njegovih kušnji bilo je pouzdanje koje je on stavio u Božje ruke jer je znao da ga samo On svojom providnošću može izvući iz tamnice i dovesti do obećana prijestolja.
Zanimljivo je i to kako je Josip odolijevao kušnji Potifarove žene. Koliko je samo hrabrosti i odlučnosti bilo potrebno da ne popusti njezinim nasrtajima. U tim je situacijama Josip pokazao što nam je učiniti kad se pojavi prilika za blud: „Bježite od bludnosti!‟ (1 Kor 6, 18). Kao da se ova rečenica sv. Pavla najbolje može predočiti na Josipovu primjeru. On je znao da s bludom nema pregovora i otezanja. Ili od njega bježiš ili te on ulovi čim ti malo zastaneš misleći da će i on stati. Danas je još teže pobjeći takvoj grešnoj prilici, bilo to djelom ili „samo‟ pogledom. Muškarac 21. st. mora skupiti svu svoju snagu kako bi se, uz Božju pomoć, kao Josip, odupro nasrtajima duha bluda – bježeći glavom bez obzira.
Sva ta iskustva omogućila su Josipu da napravi velik put od početne duhovne arogancije, kad je svojoj obitelji tumačio svoje snove prema kojima će se oni njemu klanjati, do iskrene poniznosti, kad je počeo pred svima priznavati kako on ne može ništa učiniti, nego samo Bog po njemu. Svojom je poniznošću shvatio da je za uranjanje u molitvu, osluškivanje i razlučivanje Božje volje, potreban svakodnevni odmak i uspostavljanje kontakta s našim nebeskim Ocem. Prebivanjem u Božjoj prisutnosti, Gospodin je na Josipa izlio sve potrebne milosti i od tumača snova (sanjara) stvorio vođu, organizatora, političara, supruga i oca – jednom riječju, muškarca. Doista, „Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost‟ (1 Pt 5, 5).
Pomolimo se da se i mi prenemo oda sna i da vidimo stvarnost u kojoj smo mi zaista voljena i željena Božja djeca kojoj Bog, naš savršeni nebeski Otac, želi sve darovati u svoje vrijeme i na svoj način, te tako od našeg života napraviti remek-djelo, savršeni kamenčić u Njegovu savršenom mozaiku spasenja. Sumnja li netko u to, neka samo pođe k Josipu i što mu njegov primjer rekne, neka tako i on učini.
