Blagoslov. Kakva je to riječ? Što ona znači? Treba li nam?
Nevjerojatna je snaga izgovorenih riječi i možda smo toga katkad premalo svjesni jer pomoću njih možemo razarati ili graditi, nekoga slomiti ili podići i uistinu zapaliti svjetlo u tminama ljudskih života. Riječi blagoslova su snažna duhovna zaštita i nebeski znak na ljudskim ustima. To je istinska ljepota čovjeka u dubinama naših srdaca. To je plamen koji donosi toplinu i svijetli našoj duši. Božja riječ je ljekovita, a kada blagoslivljamo ljude, tada zapravo ozdravljamo naše odnose snagom Stvoritelja neba i zemlje. Je li to lako i kako primiti blagoslov? Uostalom, vidi li Bog čežnju našega srca, je li Mu svejedno ako ono „gladuje“ za Njim? Evo, kroz jednu „slučajnost“ na tu temu, volio bih nešto podijeliti sa vama…
Možda ću nekoga sablazniti ili će misliti da pretjerujem sa svojim prioritetima u životu. Naime, već duži niz godina nastojim svaki dan biti na sv. misi, a kako sam stalno na putu jer vozim kamion, to mi često puta i nije baš jednostavno.
Kako sam čitav dan trebao biti na putu, toga sam jutra slušao prijenos euharistije putem Radio Marije. Sveta misa je prošla lijepo, sve do trenutka kada je na kraju svećenik trebao udijeliti blagoslov. Međutim, odjednom je nastala tišina i nakon nekoliko trenutaka javio se voditelj te ovako rekao: „Oprostite, cijenjeni slušatelji, što je zbog tehničkih poteškoća prekinut prijenos sv. mise, no program ćemo nastaviti po daljnjem rasporedu.“ Na to mojom nutrinom odjekne onako iz dubine jedan krik s pitanjem: „A blagoslov…?“ Baš sam bio tužan i osjećao se zakinut za nešto uzvišeno, veličanstveno i sveto.
Međutim, dan je polako protjecao i tijekom popodneva primio sam poziv od meni vrlo dragog svećenika, vlč. Cirila Ćusa, iz Slovenije. Osobno ga poznajem i uvijek se vrlo rado bogatim duhovnim blagom koje nosi u svome srcu, a tom smo prilikom razgovarali o detaljima vezanima uz jednu duhovnu obnovu. Kada smo sve dogovorili, pred kraj našeg razgovora na trenutak je zastao i ovo mi rekao: „Imam jednu poruku za tebe i želio bih ti sada dati svećenički blagoslov.“ Čuvši to, sav sam mu ushićen i sretan odmah odgovorio. „Cijeli dan sam na putu, a ujutro sam slušajući prijenos sv. mise ostao bez svećeničkog blagoslova…“ Na to me začudio njegov odgovor: „Da, znam.“ I kaže mi: „Evo, neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva, neka te licem svojim obasja i milostiv neka ti bude, neka svoj pogled svrne na tebe i mir ti podari.“ -„Amen.“
Teško mi je sada riječima opisati radost koja me preplavila. Osjećaje zadovoljstva koji su ispunili moju dušu. Iako znam da je to za nekoga slučajnost ili drugom ljepota dara spoznanja, trećem možda nebitna stvar, ali za mene osobno to je bilo nešto puno više. Usuđujem se reći kako dragom Bogu nisu važne okolnosti u kojima se nalazimo, već čežnja našega srca, za čim ono strepi i vapi. Duboko sam uvjeren da Bog računa na nas kršćane da budemo ljudi blagoslova u ovom svijetu. Da ga od Njega primamo i budemo korito kroz koje teče ta milost, jer je to možda danas potrebnije u ovome svijetu, više nego ikada prije. To je zapravo ono nepropadljivo blago u našim glinenim posudama koje valja sabirati i dijeliti dok koračamo ovom zemljom. Stoga, cijenjeni čitatelju, danas i u sve dane života tvoga, radujem se što ti smijem poželjeti i reći: „Neka te prati Božji blagoslov.“
