Dakle, više sam puta ponovio kako nisam svetac ili besprijekoran katolik, nego običan čovjek koji često nije ni svjestan svoje duhovne sljepoće. Međutim, Isus Krist je isti jučer, danas i uvijeke. On voli bezuvjetnom ljubavlju i ima beskrajno razumijevanje prema nama, a sasvim sam siguran i vrlo drukčiji pogled na ono što mi danas smatramo normalnim.

Ovo bih iskustvo svoga propusta ovako započeo. Što biste učinili kad bi vam u kuću ušli golišavo obučeni žena i muškarac te kad bi se takvi zagrlili, počeli ljubiti i intimno dodirivati? Vjerojatno biste se sablaznili i pošli im objasniti kako tome nije ovdje mjesto.

Reagiramo li tako kad se ista situacija događa na televiziji, u toj istoj našoj kući ili dnevnom boravku, ili smo pak počeli biti potpuno imuni na to? Ne mislim ovdje na pornografiju, već na one strastvene ljubavne scene u kojima par na kraju završi u krevetu s ponekom krpicom rublja na sebi ili bez ičega.

Zašto ovo pišem? Danas je možda svima ovo normalno, ali ja sam sebe pronašao u jednoj takvoj situaciji te je vrlo burno i šokantno doživio. Shvatio sam pomoću tog iskustva u kojem smjeru trebam sebe mijenjati i, još važnije, za koga se konkretno moliti. Nalazio sam se na sv. misi koja je bila prikazana za mog pokojnog djeda koji je često govorio o pitanju požude i strasti prema ženama. Kad sam na toj sv. misi stupio da primim svetu pričest, svećeniku je hostija ispala s ruke i pala na pod. To me iskustvo pogodilo tako duboko i sablasno kao da ja nisam dostojan primiti tijelo Kristovo zbog svoje grešnosti.

Doživio sam to tada prvi i jedini puta u životu. Prožeo me užasan osjećaj kao da je najljepši biser na svijetu pao u blato. Budući da se to dogodilo u ovoj mojoj sadašnjoj fazi kad se intenzivno i prisno želim družiti sa svojim prijateljem Kristom, bio sam potresen i tužan te mi se kroz glavu vrtjelo samo jedno pitanje: „Bože, što sam pogriješio da se ovo baš meni moralo dogoditi? Vjerujem da to nije slučajno zato, molim Te, reci mi da shvatim što sam pogriješio. Ti najbolje znaš koliko mi je stalo do Tebe i koliko sam spreman mijenjati se.“ Tada su mi kroz tijelo i dušu prošle sljedeće riječi: „Očistio sam te svega i ostani čist.“

U isti tren došla je pred mene slika iz prethodne večeri kad je cijela obitelj navečer bila zajedno okupljena u dnevnoj sobi. Bio je pritom upaljen TV s nekim filmom u kojem se prikazivala jedna kraća golišava ljubavna scena, a da pritom, kao otac, s obzirom na to da su u sobi bila djeca, nisam ništa reagirao ni komentirao. Bez obzira na moderna opravdanja kako je to danas normalno ili neizbježno, jer naša civilizacija stvara takav pristup i sliku o tome, kadar je trajao kratko, a film je bio zanimljiv i s lijepom porukom.

Međutim, meni je kroz to iskustvo dana snažna poruka kako je važno shvatiti da naša ili tuđa intima nije javna stvar i kako je važno imati mjeru u tome. Ako je moje mjerilo ovaj divan svijet, onda je sve dopušteno i ovo što pišem ludost primjerena za srednji vijek, ali ako u meni postoji klica žive vjere i iskrena želja biti vjernik, katolik, ne samo na papiru, nego i u svome srcu i po svojim djelima, onda je ovo što pišem itekako važno i aktualno te potrebno reći danas, više nego ikada prije.

Dakle, na meni je danas odluka kako živim taj svoj život, je li mi u životu važna samo čistoća mog odijela ili mog pogleda i srca. Je li mi to uopće važno?

 

Ovaj tekst preuzet je iz knjige „Ti si svjedok” autora Zlatka Krznarića. Dopuštenje za prenošenje ovog teksta vrijedi isključivo za portal „Muževni budite”.

Foto: Unsplash

Zovem se Zlatko, imam 46 g. i živim sa svojom obitelji u Šenkovcu pokraj Čakovca. Otac sam petero djece i već 20 g. sretno oženjen, po meni, najboljom ženom na svijetu. Voditelj sam muške molitvene zajednice Krista Kralja iz Čakovca i autor knjige Ti si svjedok. Po struci nipošto ne spadam u skupinu intelektualaca koja bi svojim znanjem mogla zadiviti svijet. Naime, ja sam samo običan vozač kamiona koji je tijekom svog života imao priliku prepoznati, doživjeti i susresti živoga Boga. Ti su susreti oblikovali i promijenili moj život. Unijeli radost i dali mu temeljni smisao. Jer nebitna su naša ljudska ograničenja i nemoć ako je naša snaga uronjena u božansku svemoć. To sam se usudio napisati jer upravo su mi točke moje ljudske slabosti otkrile kako prethodna rečenica nije bajka za naivne nego istina u kojoj živimo.