Govoreći o trajnom đakonatu, važno je započeti s obitelji. Božji poziv ne prima se u samoći, nego u okrilju konkretnog doma, s imenima, licima i zajedničkom poviješću. U našem slučaju možemo jednostavno reći da je Bog pokucao na vrata našega doma i da smo mu do danas nastojali odgovoriti vjerno i velikodušno. Molimo Gospodina da nas održi postojanima u predanosti našoj braći i u vjernosti Crkvi.
Ništa od onoga što sam doživio ne bi bilo moguće bez prisutnosti divne žene koju je Bog stavio na moj put. Njezino povjerenje, spremnost i stalna podrška bili su pravi oslonac u ovom pozivnom procesu. Njezino svjedočanstvo žive vjere, ljubavi prema Crkvi i tihe predanosti podupiralo je naš zajednički put. Zajedno s njom, Gospodin nas je blagoslovio dvojicom sinova, istinskim odrazom svoje ljubavi i znakom milosti izlivenom na našu obitelj.
Početak poziva
Prvi put nam je mogućnost trajnog đakonata predstavljena 1998. godine. Naš župnik govorio nam je o mogućnosti prijave za primanje među kandidate za đakonat. Nakon razdoblja zajedničkog obiteljskog promišljanja odlučili smo prihvatiti prijedlog. Međutim, kasnija promjena župnika dovela je do odgode odluke i tada se ona nije ostvarila.
Godine 2006. novi je župnik ponovno otvorio to pitanje. Ponovno smo o tome promišljali kao obitelj, dijeleći dvojbe, brige i nade. Posebno važan korak bio je izričit pristanak moje supruge koja je s radošću i punom spremnošću potpisala dokument kojim prihvaća moju dostupnost za primanje u đakonat. Njezina podrška ponovno je bila jasna potvrda zajedničkog poziva.
Na blagdan svetog Ivana, 24. lipnja 2006., naš je župnik bio pozvan na obiteljski susret s don Antonijom Ceballosom, tadašnjim biskupom Cádiza i Ceute. Taj je dan zauvijek ostao urezan u našem sjećanju. Tijekom tog susreta biskup je primio, s jedne strane, molbu za prijem našega sina Antonija Jesúsa u Koncilsko sjemenište u Cádizu, a s druge strane moju prijavu za kandidata za trajni đakonat. Kako često kažemo, Gospodin se ne da nadmašiti u velikodušnosti i kada mu se čovjek preda, On uvijek vraća stostruko.
U veljači 2008. zaređen sam za trajnog đakona, a u listopadu 2013. naš najstariji sin zaređen je za svećenika. Duboko je dirljivo doživjeti trenutak kada od vlastitog sina svećenika tražite blagoslov prije navještaja Evanđelja. Sjećam se kako sam mu u šali rekao da ću na dan njegove prve euharistije, prije navještaja Evanđelja, umjesto uobičajenog „Blagoslovi me, oče”, reći: „Sine, podaj mi blagoslov.” Na kraju je taj prizor ostao samo anegdota, ali dobro izražava dubinu i ljepotu tog zajedničkog pozivnog otajstva.
Svakodnevni život
Život trajnog đakona u obitelji ispunjen je trenucima duboke radosti i zadovoljstva, osobito kada se vjera živi i slavi zajednički. Čak i u trenucima boli i poteškoća, iskustvo zajedničke vjere postaje izvor jedinstva, utjehe i snage.
Postoji jedan trenutak koji često privlači pažnju kada sudjelujemo na euharistiji. Moja supruga obično sjedi sama u klupi dok ja, kao đakon, pomažem slavitelju kod oltara. Ponekad je ljudi pitaju: „Jeste li uvijek sami na misi?” Ona obično mirno odgovori da su, kada njezin muž kao đakon podiže kalež tijekom doksologije, oboje povezani na poseban način, zapečaćen bračnim savezom, koji je također vidljiv znak Božje milosti.
Naš mlađi sin danas, zajedno sa svojom suprugom i kćeri, čini obitelj dubokih kršćanskih uvjerenja i dosljednog života vjere. Sa zahvalnošću dijelimo radost što se osjećamo blagoslovljenima od Boga i iskreno zahvaljujemo za darove koje nam svakodnevno daje kako bismo usred društva bili njegova prisutnost i navještaj da nas Bog voli unatoč našim slabostima i grijesima. Prijatelji na krštenju naše unuke pitaju: „Tko će je krstiti?”, a neki se iznenade kada vide da je stric djevojčice slavio euharistiju, a djed je bio taj koji ju je krstio.
Na putu trajnog đakonata ne nedostaje ni anegdota koje pokazuju koliko je ovo služenje još uvijek slabo poznato, iako se u nekim euharistijskim molitvama đakoni izričito spominju zajedno s Papom, biskupima i svećenicima. Na bogoslužjima riječi u odsutnosti prezbitera nije rijetkost da netko na kraju priđe i kaže: „Oče, zaboravili ste posvetiti.” Ili da, vidjevši đakona kako dolazi sa svojom suprugom, netko sablažnjeno upita: „A tko je ta gospođa?”
Prihvaćanje đakonske stvarnosti
Ipak, iz vlastitog iskustva mogu potvrditi da trajni đakonat napreduje postojano i ohrabrujuće. Malo po malo uključuju se novi đakoni i vidimo kako se ova služba počinje cijeniti i prihvaćati u životu biskupija. Također je radost primijetiti da biskupije u kojima trajni đakonat još nije obnovljen poduzimaju odlučne korake kako bi ga ostvarile. To se nedavno dogodilo u nadbiskupijama poput Granade ili Méride-Badajoza, što je jasan znak da Duh Sveti i dalje podiže službenike i pokazuje nove putove služenja Crkvi.
I premda ne postoji pastoral zvanja posebno usmjeren na trajni đakonat, još uvijek postoje muškarci spremni služiti. Malo ih je, ali njihova ljudska, obiteljska i crkvena kvaliteta izaziva divljenje. Svaki kandidat izvor je istinskog čuđenja: muškarci koji su već posvetili svoj život obitelji, radu i kršćanskoj zajednici, a žele se još više darovati Crkvi. U njima jasno možemo vidjeti da poziv ne proizlazi iz planiranja, nego iz Božje vjernosti i velikodušnog odgovora na služenje. Svaki od tih kandidata dar je i potvrda da je trajni đakonat prije svega djelo Duha Svetoga u Crkvi.
Izvor: omnesmag.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
