Primio sam poziv da održim kroz svjedočanstvo govor u župi. Budući da se radilo o tri večeri, najprije sam pomislio da ja to ne mogu. Uostalom, to je realna i prava istina o meni ukoliko nastojim na vlastiti pogon koračati kroz život, ali srećom postoji netko tko nadilazi sva naša ograničenja i daje pravu ljepotu, mudrost i smisao životu. Tko je On i što to za mene znači?
Kada se nađem pred zadatkom koji me nadilazi, tada se u tišini povučem na molitvu te ponizno pred Bogom priznam svoju bijedu i zavapim za pomoć, nadahnuće i smjer. Mogu reći da gotovo uvijek kada me Gospodin pronikne u takvim trenutcima i otkriva svoju blizinu, redovito su moje oči pune suza. Zašto? Rekao bih zato što one ponekad na najbolji način čiste prozore naše duše kako bismo jasnije vidjeli i razumjeli svijet oko nas. Upravo su suze u našim životima ključ koji nam otvara srca i budi veću glad za Bogom. Evo u vezi s tim svjedočanstvo na koje sam potpuno zaboravio, no ipak mi ga je u molitvi nakon 35 godina ponovno otkrio Gospodin. Naime, kroz obraćenje moga oca u našoj se obitelji ovako očitovala slava Božja.
Kada sam imao 12 godina, došla je na ovaj svijet, lijepa i sićušna djevojčica, tj. moja najmlađa sestra Janja kao četvrto dijete u našoj obitelji. Novi je život bogatstvo, snaga i ljepota čovječanstva. Tako je s jedne strane donijela neopisivu radost u naš dom, a s druge strane kaos. Evo zašto. Ona je jednostavno prvih 6 mjeseci svake noći plakala, a po danu spavala. Tako nam je to krhko i nježno maleno djetešce iz dana u dan stavljalo neki svoj ritam života u koji se nikako nismo mogli uklopiti. To je trajalo sve do dana kada se moja majka usudila hrabro i odvažno stati pred moga oca i ovo mu reći: „Dokle ćeš ti kao nevjernik živjeti s nama? Kada ćeš konačno otići u Crkvu, ispovjediti se i izmiriti s dragim Bogom da doneseš mir i blagoslov u obitelj.“
Naime, imala je pravo, jer moj otac prvih 18 godina braka nije išao u crkvu. Međutim, zatečen pred poteškoćom za koju nije imao ni znao rješenje te izmoren nesanicom, poslušao je njezin poticaj te odlučio još iste večeri otići u crkvu. Toga se dana dogodila jedna predivna „slučajnost“. Uistinu je te noći moja sestra Janja prestala plakati, a moj je otac od toga dana pa sve do danas počeo biti redoviti član kršćanske zajednice u Crkvi i svojoj obitelji.
Usuđujem se reći da je naše vrijeme na zemlji samo hodočasnički put jer ljubav nebeskog pastira nikad nije prestala na najrazličitije načine izgubljene ovce vraćati u očev zagrljaj. Ona se proteže kroz čitavu povijest čovječanstva kako bi utažila žeđ onima koji ga traže raskajana srca i donijela mir njihovim dušama. Doista vjerujem da ako svoju snagu crpimo u Gospodinu da su naše suze poput bisera, križevi milosni, a molitve spasonosne.
Foto: Pixabay
