Za vrijeme Domovinskog rata jedan je dječak uzbuđeno viknuo svom tati: „Tata, kad će opet uzbuna da se idemo zajedno igrati u podrumu?“ Nije teško primijetiti žestoku paralelu i danas, 25 godina kasnije.

Uloga muškarca se na neki način podrazumijeva, ali je preočito da spletom okolnosti mnogi muškarci nisu dorasli svojoj ulozi. Zbrka koja nastaje razvučenošću između mjerila i mišljenja svijeta i onoga što nam dolazi naravno ili prirodno prečesto je nesnošljiva i psihički teška. Krajnosti su takve da muškarac postaje ili lijenčina ili radoholičar koji svoje brige i frustracije svrstava u okvire ograničenog svijeta i izolira sebe od potreba koje su preteča svih ostalih – ljubiti i biti ljubljen.

„Ljubiti“ podrazumijeva i „brinuti za“. Odgovornost prema toj ideji je ključna da bi ispravno ljubio i brinuo. Nedostatak odgovornosti dovodi do sebične zarobljenosti u svijetu koji sprječava ljubiti, a samim time ograđuje od prilike za biti ljubljen.

Tko god je bio u nekoj zajednici svjedočit će kako je u istoj puno lakše moliti, rasti, razvijati svoje sposobnosti, otkrivati sebe i svoje mogućnosti, lakše je htjeti dati se za nekoga ili nešto. Obitelj kao najsnažnija živuća zajednica čiji se temelji uvelike nastoje poljuljati postaje sklisko područje u kontekstu davanja, rasta i molitve te je jako izazovno očuvati i „beton“ kojim se nastoje zaliti ti temelji obitelji. Neprestani i uporni mlazovi vode ispiru taj „beton“ pa se on ne razlikuje previše od pijeska na kojem mnogi žele i temelje svoje živote, partnerstva i kvazibrakove i onda više ne mogu biti ni poljuljani kada su u samom startu oslabljeni. No to vrijedi samo u slučaju onih dviju krajnosti koje oduzimaju vrijeme za „ljubiti“, „brinuti“ i „dati se“.

Kroz Bibliju susrećemo nekoliko obiteljskih situacija koje nam mogu biti primjer ili upozorenje i iznenađujuće je koliko se toga može (i treba) iskoristiti da bismo živjeli ispravnije. Te situacije spominju jednu dimenziju koja je neizostavna, ali je često izostavljana i nedostatak iste je često dovodio do problema. Izgleda da su i starozavjetni i novozavjetni likovi bili svjesni te dimenzije puno bolje nego mi danas, osim ako se nađe neki izuzetak poput, recimo, svetog Franje koji se znao diviti Stvoritelju, stvorenju i svemu stvorenom. Znao se diviti zato što je znao zastati. Radnje su to koje podrazumijevaju prepoznati, iskoristiti i blagoslivljati vrijeme.

Nije zapisano da su Adam i Eva komunicirali. Možemo pretpostaviti da ih je nedostatak komunikacije koštao puno. Sami su se postidjeli pred Bogom, a nedostatak angažmana doveo je do sukoba njihovih sinova i tako je čovječanstvo indirektno preko Kaina postalo predmet lutanja. Mnogi sinovi i kćeri danas zbog krivih poteza roditelja lutaju ili se bune, traže svoje mjesto u svijetu, nepoučeni i nepoučljivi, zakinuti za one iste potrebe ljubavi. S druge strane imamo primjer Josipa Egipatskog kojeg otac Jakov pretjerano ljubi, a braća ga radi toga i ne pozdravljaju. Štoviše, prodaju ga u Egipat ne bi li se osjetili bar malo važnima u očima svoga oca.

Nakon što je u svom lutanju sazrio i izgradio se, Josip je postao „faca“. Smogao je snage oprostiti svojoj braći i ocu, a u međuvremenu je pronašao divnu ženu Asenatu koja mu je rodila djecu. Josip je posebno pokazao kako je sposoban posvetiti vrijeme djeci, učeći na greškama svoga oca. Tako se ostvario i kao muž i kao otac. Na sličan način su se, u komuniciranju, zajedničkom radu i rastu ostvarili i Noa sa svojom obitelji, Izak i Rebeka, Samsonovi roditelji Manoah i njegova žena (ime joj nije zapisano) te Ruta i Boaz. Ove su priče vrlo zanimljive i vrijedne pažnje jer se u njima očituje Božji naum kako jedan muškarac (treba) postupa(ti) prema svojoj ženi i djeci. Da to nije uvijek idilično pokazuju primjeri Sare i Abrahama ili Elizabete i Izaka koji unatoč brojnim turbulencijama na neki način o(p)staju ili se iskreno kaju za svoje propuste dajući na važnosti snazi zajedništva.

Doista je zanimljivo primijetiti da nam Biblija daje priliku vidjeti situacije u kojima muškarac nešto poduzima, ali i ne poduzima, i koje su posljedice. Lako je reći da je lako učiti na tuđim greškama ili živjeti po nečijem primjeru, ali, nažalost, nije. Često sami svjedočimo svoje padove i svejedno lutamo bez obzira na to što postoji toliko toga što bi nam moglo biti na pomoć, a iz nekog razloga nije. Pretpostavit ćete – pomalo smo nesposobni zastati (u vremenu) i primijetiti išta drugo osim sebe samih umjesto potreba ljudi koji su nam povjereni (najčešće žena i djeca).

Konačno, Isus nam daje najvažnije i najkonkretnije odgovore na pitanja o važnosti obitelji. Tako često odgovara na molitve očeva (i majki) koji pomalo očajno, ali s velikom vjerom, mole Isusa za pomoć, mole Ga da im ozdravi djecu. Nekada je to kroz privrženost i usrdno zauzimanje za njih, a nekada kroz puštanje i strpljivo podnošenje (ne)prilike koja je aktualna. I sam pokazuje da je spreman na podložnost roditeljima i time ističe autoritet roditeljstva dajući Josipu priliku da nam pokaže kako se to radi. Vrhunac ove priče je slika milosrdnog oca koji se jednako postavlja prema dvojici različitih sinova gdje jedan „traži svoje“ i odlazi, a on ga pušta na odlazak iz zemlje, a drugi isto „traži svoje“, a on mu govori da svoje ima i spušta ga na zemlju. U oba slučaja ne osuđuje nego sluša, strpljiv je, voli, grli, daje, slavi!

Bilo kakva kriza potiče zajedništvo i upravo je ono iznjedrilo nevjerojatne plodove svetosti, potrebno sazrijevanje i duhovno pročišćenje. Dječak s početka priče je (nesvjesno) htio nevolju da bi bio u zajedništvu s ocem, što je i prirodno usađeno u srce svakog čovjeka. Sposobni smo zanemariti tu potrebu i okrenuti se nebitnom, previdjeti čežnje svoje žene i djece te postati polovični ili potpuno nedefinirani muževi i očevi potpuno odgovorni za krizu, lutanje i izgubljenost života u životu.

Supruge – one ljepotu braka dožive i osjete kada su zadovolj(e)ne i ljubljene, sigurne i zaštićene.

Majke – one ljepotu majčinstva dožive i osjete (tek) kada zagrle svoje dijete, što je i logično. Koliko god protestne ili prestrašene bile, svetost susreta, tj. zagrljaja majke i djeteta, je neupitna.

Muževi – oni bi svojim autoritetom, znanjem, sposobnostima i davanjem sebe trebali svoje žene učiniti zadovolj(e)nima.

Očevi – oni bi trebali posvijestiti sebi važnost trenutka u kojem će zastati, uvidjeti da su važni i potrebni djetetu i blagoslivljati prizor u kojem supruga čuva i odgaja, njeguje i štiti te u tom istom trenutku još malo potegnuti da bi uloge bile istaknutije i smislenije.

Nedostatak razumijevanja, komunikacije i svjesnosti (u ne nužno vjerskim nego i) u prirodnim zakonima posljedično dovode do ugrožavanja bilo koje (ili svake) navedene uloge. One su, izgleda, puno uzajamnije i povezanije nego što prosječnost danas pokušava nametnuti i puno vrjednije nego što ista ta prosječnost može dosegnuti.

Potrebno je izaći iz onih okvira ograničena svijeta i razumjeti da kvalitetan muškarac uči biti što sličniji Kristu. To znači da on želi biti svet i svoje ostvarenje prožeti smislom u kojem se njegova svetost izražava i postaje primjerom sljedećim generacijama. Zajednica u kojoj to može je upravo obitelj, a jedini izvori snage za ispravno ostvarenje su dobro iskorišteno vrijeme, izražena briga i darovana ljubav.

DAMIR ŠILJEG
Damir Šiljeg je momak, prijatelj, sin, brat, građevinar, katolik i 'ercegovac iz Ljubuškog. Pošto je za njega dublji osobni odnos s Bogom započeo preko don Damira Stojića, goruće teme za koje se uvijek bori i svjedoči upravo su predbračna čistoća i teologija tijela. Ne voli mlaku pivu i mlake muškarce. Zna se diviti svetosti ljudske spolnosti, ženi, svakom živom stvorenju, a iznad svega Stvoritelju. Obožava djecu, veliki je ljubitelj prirode, biciklist, gitarist i aktivni član velikog župnog zbora sv. Ante na Humcu. Zna puno, ali ne propušta priliku da bude poučen. Želi učiti biti sluga svima, poput svog uzora sv. Franje Asiškog, koga je upoznao djelujući kroz framu, ali isto tako stoji čvrsto na zemlji i spreman je u Ljubavi Kristovoj druge opomenuti.