Milosrdnost milosrdnog Oca
Prije obrazloženja prisjetimo se prispodobe o milosrdnom Ocu ili kako drukčije volimo reći, prispodobe o izgubljenom sinu:
„U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu:
»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.
Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’
Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.
A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«“ (Lk 15, 1-3, 11-32)
Poznato nam je i drago nekoliko tumačenja ove priče. Jedno tumačenje stavlja u fokus sina koji se obratio. Drugo tumačenje je više okrenuto priči o milosrđu i stavlja u fokus dobrotu Oca koji dočekuje sina i oprašta mu. Treće opet naglašava ljubomoru i zavist onog drugog sina koji nije svjestan svega što posjeduje.
Svima je poznato obrazloženje svakog od ovih pristupa i svima je jasna poruka koju nosi ova priča. No primjećujem da se u zadnje vrijeme ljudi, vjernici i nevjernici, dodiruju Božjeg Milosrđa kao zajamčene sigurnosti za spasenje, bez obzira na to što radili i kako se ponašali. Sveti Josemaría Escrivá kaže: „Ima mnogo sklonosti u mondenim dušama, da se sjete Gospodinova Milosrđa. I tako se ohrabruju, da bi dalje nastavili sa svojim neurednostima. Istina je, da je Bog, naš Gospodin, neizmjerno milosrdan, ali je također neizmjerno pravedan! I postoji sud, a on je Sudac“ (Put, 747). U kontekstu ovoga, cijelo poglavlje 35 iz navedene knjige govori o Posljednjim stvarima i kako to sve izgleda.
Potaknut ovim mislima volio bih iznijeti još jednu perspektivu gore navedene prispodobe. Moram odmah reći da ovo nije službeni stav Crkve nego osobno razmišljanje autora koji voli stvari nazvati svojim imenom i precizirati ono što često nije dovoljno dobro obrazloženo.
Ono što me zanima jest kako bi sve to izgledalo da je ovaj izgubljeni sin imao neograničena sredstva, da se za svog života nije imao prilike poniziti i osjetiti jad, neimaštinu, glib i svoju palost? Kako bi se u tom slučaju obratio? Ili – kako bi izgledalo da se zainatio i odlučio da neće ići kod svog oca po oprost? Ili – da je bio ljubomoran na one očeve najamnike zato što blaguju njegov kruh i gotive se u njegovoj blizini? Bi li u svim tim situacijama Otac bio manje milosrdan? Bi li Njegova ljubav bila manja? Bi li jednako budno čekao na svoga sina i radovao se mogućnosti da nas izdaleka ugleda?
Lako je primijetiti da izgubljenih sinova danas ima na pretek. Jedni su zapeli u novcu, razvratnosti, bludničenju i imaju, za naš neki svjetovni pojam, neograničenu količinu sredstava i u tom stanju umru. Pretpostavljam nesretni, ali bez obzira na to, opredijeljeni za takav način života. Drugi možda i pali i poniženi, ali zbog raznih razloga odbijaju svoje stanje predati Bogu, odbijaju pokajati se i tražiti oproštenje. Treći ljubomorni na ove što žive sakramentalno, ponizno rade svoj posao i uživaju u Božjoj blizini, a kroz tu svoju ljubomoru traže razloge da opravdaju svoje stanje, svoj grijeh i svoju tvrdoglavost govoreći kako su ovi licemjerni, kako misle da su bolji zato što idu u Crkvu i slave Boga, kako žive po Božjim zapovijedima, a oni se zapravo trude, nastoje i čeznu obući to svečano ruho i biti uz Boga.
Nijedna od ovih situacija ne umanjuje milosrdnost tog Boga i ne umanjuje činjenicu da On za svakoga ima spremno to svečano ruho. Odgovor je jasan – Milosrđe je stalno, sveprisutno i dostupno. Ali je ključno naše opredjeljenje. Bitan je taj trenutak u kojem se odlučujemo poniziti i u kojem prihvaćamo da oblačenje tog ruha na sebe jedino ima smisla, pa taman to bilo neposredno prije smrti.
Iskreno pokajanje i traženje milosti za svoju grešnost je ključno za dobivanje milosrđa. Siguran sam da Bog može spasiti i onoga tko to milosrđe ne traži i u životu je vrlo lako ne naći se u prilici u kojoj bismo ga mogli zatražiti, ali to ne znači da je naša neurednost opravdana i dobra. Iako vrijeme ide i poroci su slatki, a bezbrižnost lijepa, propuštanje prilike je sve izglednije. Baš me zanima koliko ruha gore visi i neiskorišteno vapi za dušama koje su se opredijelile za drugo.
Pišem ovo samo zbog svijesti prema odgovornosti i ljubavi koju smo dužni dati Bogu prije nego Ga zatražimo milost za naše spasenje. Mislim da je opasno Njegovu milost uzimati zdravo za gotovo, a pritom činiti što nas je volja, samodefinirati što je grijeh, govoriti kako se Crkva treba prilagoditi nama i našim prohtjevima i načinu života i prihvatiti nas takve uz uvjet da se ne trebamo mijenjati.
Izgubljeni sin je znao kako je kod njegova oca, imao se čega sjetiti i imao se čemu radovati. Onima koji nisu osjetili blizinu Crkve i koji ne mogu zamisliti (a nekad i smisliti) Njezinu ljepotu preostaje kako-tako povjerovati da je to istina pa se odvažiti. Osobno osjećam ogromnu odgovornost prema onome što me sljeduje pa umom, srcem i dušom čeznem da taj susret s Njim bude kako treba. Stoga priznajem svoju grešnost i tješim se da će me barem radi toga moj Otac budno čekati i ugledati me iz daleka, radovati se što Mu se vraćam i uvesti me, svečano opremljenog, u svoju vječnost.
Zajedno sa Escrivom pitam se: „Zar ne plamti u tvojoj duši želja da tvoj otac bude zadovoljan, kad te bude sudio?“ (Put, 746)
Foto: Unsplash
