Mnogi će reći kako u životu ne treba ništa očekivati jer time štitimo sebe od povrjeđivanja.
Psihološki je to trik kojim često sebe uvjeravamo da ćemo izbjeći ranjavanje od strane ljudi i događaja, a čijim se reakcijama ili ishodima podsvjesno ipak do neke mjere radujemo. To i nije toliko problem ako ne zanemarimo nadu.
Tako je protumačeno kako očekivanje zaista vodi uvjeravanju sebe da će nešto ispasti točno onako kako smo zamislili, a ako se ne dogodi, onda budemo tužni, razočarani, povrijeđeni – čak i tjeskobni. Nada, s druge strane, dopušta malo više. Ona prihvaća sve. U početku nije jaka kao očekivanje, poniznija je, suzdržanija, strpljivija, ali u trenutku ishoda reagira potpuno drukčije i jače. Ako se dogodi kako smo se nadali, onda u zahvalnosti to i prihvatimo. Kod očekivanja bi to više bilo hranjenje ega i uspinjanje na putu razmaženosti. No ako nešto i ne bismo dobili onako kako smo zamislili, i to bismo vrlo brzo prihvatili, jednako zahvalili i išli dalje, uvjereni da nas čeka nešto drukčije i bolje.
Sve je ovo uvod u činjenice kako je čovjek satkan od osjećaja i kako se često nalazi u nekakvome stanju. Veliki je propust ako za svoga života ne stignemo ili se ne sjetimo zastati nad svojim stanjem u nekom trenutku da bismo promislili o tome što se događa i uz Boga se usmjerili tamo gdje treba. Tako možemo osjetiti stanje radosti, stanje ljutnje, stanje straha, tuge, uzbuđenosti, seksualne uzbuđenosti.
I što s tim?
Svako od njih može povrijediti nekoga i nas same. Začuđujuće je pomisliti da radost može nekoga povrijediti, a biološki normalno da svako od navedenih stanja proživljavamo. Kako onda pomiriti svijet u prihvaćanju jednih i drugih kao normalnih a da nitko ne biva povrijeđen jer je svaki od ovih osjećaja od Boga dan i rekao bih – prirodan, a svejedno je radi njih puno ljudi ranjeno.
Moja radost ne mora biti i tvoja radost. Moja radost može prijeći u histeriju, ali i u ovisnost. Ako sam je jednom osjetio i više je nemam, tražit ću bilo kakve načine da je vratim. Nekada mogu i preko tuđih leđa tražiti svoju radost i zanemariti potrebe drugih, propustiti radost drugoga radi sebe i ući u kolotečinu traženja zadovoljstava koja s vremenom postanu umjetna i fiktivna.
Ljutnja je sama po sebi dobra ako je usmjerena na ili protiv pravih stvari. Možemo se ljutiti na nepravdu, možemo se ljutiti na nasilje, a u nerazumijevanju čak i na Boga ako nam nešto nema smisla i ne izgleda nam dobro. Tu opet trebamo razdvojiti nedokučivu Božju veličinu i razloge zbog kojih On nešto dopušta od naših očekivanja. Ako se ljutimo zato što smo nešto očekivali, a nismo to dobili, onda nemamo pravo ostati dugo u tome stanju jer osoba od koje nešto očekujemo nije apsolutno prilagođena nama, našem ritmu i navikama. Što prije prepoznamo to stanje ljutnje i reagiramo na njega, brže prihvaćamo da nije sve crno-bijelo i podloženo nama.
Da nema straha, vjerojatno ne bi bilo ni nas. Bilo bi nepromišljeno neustrašivo stati ispred nosoroga. Zbog straha smo svi vjerojatno još živi i on nas spašava, ali ako dopustimo da on evoluira u zamišljanje nerealnih ili još neostvarenih događaja, onda stanje u kojem se nalazimo nije dobro za nas.
Isus je plakao za Lazarom. Bilo mu je žao što više nema svoga prijatelja uz sebe i bio je ljudski tužan. Nedostajanje i tuga sasvim su normalni osjećaji i potrebni su nam. No potreban nam je i život i sve ono što je on donio prije te osobe, s njom i ono što će donijeti nakon nje. Stanje tuge je nešto što ne bi smjelo trajati, najviše zbog toga što nas sabotira u normalnom funkcioniranju i otvaranju sebe prema drugima kojima je isto tako potrebna utjeha i mir. Samosažaljenje je nešto što nas zabetonira ondje gdje smo se našli u trenutku nastanka tuge i ne da nam ići nigdje.
Uzbuđenost je nešto predivno. Možemo biti uzbuđeni što smo položili vozački ispit, diplomirali, dobili dijete ili kupili kuću. Poznato je kako u uzbuđenosti možemo biti dosta nespretni i nepromišljeni pa se, recimo, zbog uzbuđenosti za, evo, vozanje automobila možemo zanijeti u dodavanju gasa i riskirati svoj i živote ljudi kojima se želimo pohvaliti za svoj uspjeh. Opet je to stanje koje, iako je samo po sebi dobro, može imati ružne posljedice.
I na kraju – seksualna uzbuđenost. Iako često tabu tema, ona je najsnažniji osjećaj koji možemo doživjeti, a primijenjena u spolnome činu postaje iskustvo najbliže iskustvu susreta sa živim Bogom. Kako onda može biti loša? Recimo da imate ženu i odlučili ste živjeti bračnu čistoću. Bračna čistoća ne podrazumijeva samo apstinenciju u željenim trenutcima nego usmjeravanje svoje seksualnosti u darivanje drugome gdje je nužno da spolni čin završi u sjedinjenju i vrhuncu muža i žene (po mogućnosti) istovremeno. Disciplina je to koja se uči i stječe i jedina je ispravna jer sve je ostalo devijacija nastala projekcijom misli preko scena iz filmova i slika iz časopisa na osnovu kojih smo nahranili svoje fantazije.
Ova uzbuđenost zna najviše povrijediti – i često to uradi. Trenutak kada osjetimo seksualno uzbuđenje – a kada hormoni rade svoje i kemijski procesi u tijelu provociraju cijeli paket, od misli, nagona, osjećaja, tjelesnih reakcija do samoga djelovanja – važno je prepoznati jer toliku količinu energije treba negdje usmjeriti, a pogotovo ako nismo u mogućnosti usmjeriti je u sami spolni čin, zbog ovih ili onih razloga. Moderni svijet uvjerava kako je normalno u takvim situacijama pribjeći masturbaciji, hranjenju tih fantazija koje su ionako pogrešne, a u novije vrijeme zbog sve više izražene sebičnosti i vlastitih očekivanja česta je opcija preljub ili varanje.
U trenutku kada primijetimo da smo u nekom stanju, jako je bitno zastati i posvijestiti sebi da smo u njemu. „Okej, sretan sam. Zašto sam sretan? Trebam se zahvaliti za svoju sreću i usmjeriti je da još nekome popravim dan, jer možda sutra toga ne bude…“ ; „Okej, ljut sam, ali pomozi mi, Bože, da prihvatim ono što ne mogu promijeniti i daj mi snage da promijenim ono što mogu i mudrosti da razlikujem to dvoje…“ ; „Bože, bojim se, ali i da se dogodi ono najgore, ja opet idem k Tebi, ili moj netko ide k Tebi…“ ; „Bože, tužan sam, ali znam da će to proći. Daj mi snage da što prije nastavim sa svojim životom i da me ova tuga ne obeshrabri i onemogući me za život…“ ; „Bože, uzbuđen sam, jako sam radostan zbog svega što se dogodilo, pomozi mi da u svome slavlju ne uradim nešto nepromišljeno i glupo i kasnije požalim…“ ; „Bože, privlači me žensko tijelo. Ja imam svoju ženu i puno je volim, ali osjećam napast da sve što vidim mene provocira. Znam da je moja čežnja od Tebe dana i u svojoj srži je čežnja za puninom Tvoje ljubavi, ali ova napast… Proganja me, ne da mi da očistim svoje srce. Pomozi mi da to svoje stanje usmjerim u nešto dobro…“
Iako se na prvu čini kao neko smisleno rješenje, ono nije sve. Zastati nad trenutkom još znači informirati sebe o sebi. Osvrnut ću se samo na zadnji spomenuti osjećaj. Recimo da me privlače ženske grudi. Logično je da se zapitam zašto je tome tako. Mogu očekivati od Boga da mi On pomogne, ali što ako ne pomogne? Moram i ja nekako sudjelovati, moram pokazati da se želim boriti protiv toga jer posljedice toga pada mogu biti gadne. Povrijedio bih ženu, svoju djecu, Tebe – Bože! I onda napast još pokušava, svodi na jad, tjera da se pred djetetom osjetiš ništavnim i bezvrijednim jer si jedno takvo iskustvo usmjerio da njega stvoriš, a sada ti to iskustvo oduzima slobodu i tjera na nešto površno, isprazno i opasno. Pa ako me privlače ženske grudi, razmišljat ću o onima svoje žene, kako hrane djecu i kako su za to stvorene. Pa ako ću ih i ljubiti, bit će to iz poštovanja i zahvalnosti Bogu što je stvorio tako jedan smislen, nevin, čist i savršen koncept preko kojeg se daje ljubav, stvara privrženost, osjeća sigurnost, bježi od straha, tješi od tuge, a ruku na srce – i uživa od radosti.
Podsjetimo se na svoju puninu i na sve ono što smo u mogućnosti dokučiti u stanjima u kojima se nalazimo, ali i mimo njih. Isto tako istražimo opasnosti koje svako od njih može donijeti i doživimo napokon da se svijet ne vrti oko nas, da svaka naša misao, djelo, riječ i djelo ostavljaju neke posljedice. Potrudimo se da one budu dobre.
Foto: Unsplash
