Disney se službeno proglasio woke (osviještenim) liderom, obećavajući da će se boriti protiv novonastalog floridskog zakona o roditeljskim pravima u obrazovanju, a istovremeno će promicati duginu agendu najmlađim gledateljima.
Proteklih nekoliko tjedana pokazala se Disneyeva osvještenost u zapanjujuće jasnim detaljima: najviši rukovoditelji obećavaju da će 50 posto njegovih likova biti rasne ili rodne manjine do kraja 2022.; dogodit će se gay poljubac u spin-offu Buzza Lightyeara; Disneyevi tematski parkovi uklonili su „rodno određen jezik“; također, interni sastanci tvrtke raspravljaju o tome kako je Disney predan reprogramiranju dječjega koncepta onoga što je „normalno”.
Međutim, to što se Disney proglasio najosvještenijim mjestom na Zemlji nikoga ne bi trebalo iznenaditi. Nedavni Disneyjevi filmovi nisu nužno „prikladni za obitelj”. Mnogi konzervativci su zadržali dah prije nego što je izašao nastavak filma Frozen: Bi li korporacija popustila pred glasnim zahtjevima da se ledena kraljica Elsa otvoreni pokazala gay? Činilo se vjerojatnim, nakon njezine pjesme u stilu „izlaska iz ormara” u prvom filmu, čak i ako je tehnički govorila o svojim magičnim sposobnostima umjesto o svojoj seksualnoj orijentaciji. Roditelji posvuda zacijelo su odahnuli kad je nastavak odlučio njihovoj djeci držati predavanja o krivnji bijelaca i ugnjetavanju domorodaca.
Disney već gotovo četrdeset godina tiho i postojano utire put novoj normalnosti politike identiteta. Barem od zore takozvane „Disneyeve renesanse” 80-ih, Disney je bio progresivni trojanski konj koji se infiltrirao u gotovo svaki dom u razvijenom svijetu. Svoju je posebnu Disneyevu moralnost odložio u bujnu maštu nekoliko generacija koje sada prihvaćaju narcisoidne tautologije i nedoumice koje čine politiku identiteta.
Kad smo bili djeca, ljudi s desnice već su pokušavali skrenuti pozornost na opasnosti Disneyja. Nažalost, dok su mnogi osjetili da je nešto pokvareno, prečesto su isticali krive stvari, ismijavajući cijelu poziciju. Uzmimo, naprimjer, optužbu da postoji falus koji čini jedan od tornjeva palače sirene Ariel; ili da oblak buba u Kralju lavova brzo ispisuje riječ ‘seks’. Navodno, Aladdin šalje tihe, prljave podsvjesne poruke publici. Crkvene su skupine 90-ih upozoravale jedna drugu na takve stvari, a veliki dio svijeta – uključujući i mnoge dobre, konzervativne roditelje – samo se nasmijao.
No navodno zdrav Disney prošlih godina bio je, zapravo, opasan. 90-ih je tvrtka „obiteljskih vrijednosti” nudila obiteljske beneficije homoseksualnim parovima u zemlji u kojoj je Bill Clinton – od svih ljudi – potpisivao Zakon o obrani braka. U tom su desetljeću također započeli „Dani homoseksualaca” u Disneyevim tematskim parkovima. To je trebalo očekivati: mnogi producenti, pisci i tekstopisci klasičnih filmova o Disneyjevim princezama bili su i sami javni i ponosni članovi gay zajednice. Tekstopisac nadaleko cijenjen kao glavna sila iza Disneyeve renesanse – Howard Ashman – umro je u dobi od 40 godina od AIDS-a. Ljepotica i zvijer, za koju je posmrtno dobio Oscara, posvećena je njemu. A njegov istospolni partner ušao je u povijest kada je primio nagradu u Ashmanovo ime.
Ne vjerujemo da osobni život umjetnika nužno utječe na moralnost njegove umjetnosti, niti zagovaramo da kršćani konzumiraju samo literaturu koju su napisali provjereni sveci. Morali bismo baciti gotovo sve najveće knjige ikad napisane kad bismo bili tako skrupulozni. Pa ipak, nakon detaljnijeg proučavanja, ne može se poreći da je Disneyeva renesansa napisala tematske pjesme za današnju osviještenu stvarnost.
Uzmimo, naprimjer, film koji je započeo Disneyevu renesansu: Mala sirena. U izvornoj priči Hansa Christiana Andersena sirena predaje svoje peraje i glas morskoj vještici ne samo zbog prilike da osvoji ljubav ljudskog princa, već i zato što je naučila da ljudi imaju besmrtne duše i da će otići u raj; sirene, s druge strane, žive 300 godina, a zatim postaju morska pjena. Vještica obećava sireni da, ako se uda za princa, ne samo da će ostati čovjek nego da će i dijeliti njegovu besmrtnu dušu. Ako ne, ona će umrijeti.
Naravno, princ se odlučuje za krivu djevojku, a nijema sirena gleda kako se on ženi drugom. Vještica nudi sireni čarobni bodež: ako ubije princa i njegovu ženu u njihovoj bračnoj noći, može izbjeći smrt i ponovno postati sirena. Sirena, međutim, bira smrt, a ne ovo zlo. Dok se pretvara u pjenu, ona biva uznesena na nebo, nagrađena vlastitom besmrtnom dušom jer se toliko vjerno i pravedno trudila da je postigne.
Nasuprot tome, Ashman i njegovi kolege iz Disneyja pretvorili su ovu duboko religioznu priču u priču koja potvrđuje one koji ne vole svoja tijela i žele ih promijeniti jer vjeruju da je trava zelenija s druge strane ograde. Ne pobjeđuje krepost, nego maloljetna ljubav dvoje zanesenih tinejdžera. Princa privlači Ariel zbog njezina glasa, a kada ga vještica ukrade i prikaže kao svog, njezina loša narav i zlostavljanje njegova odanog psa nisu dovoljni da ga natjeraju da se predomisli. Arielin se otac pokoleba od svojih anti-ljudskih predrasuda jednostavno zato što ne može reći ne „ljubavi”.
Davne 1989. godine, kad se čak i većina demokrata gnušala istospolnih brakova i transrodnosti, bilo bi potrebno oštro oko da se vidi što je točno toliko opasno u Disneyevoj verziji priče. No pjesme poput „Dio tvog svijeta” i čežnja da se zbog osobnih osjećaja bude u drugom tijelu nastanile su se u podsvijesti generacija djece.
Uskoro su se tom ušnom crvu pridružile pjesme crtanog filma Mulan, koje su potvrdile ideju da možete (i trebate) promijeniti svoj odraz tako da odgovara onome što ste unutra. Mulan čak prikazuje eksplicitnu šalu o transvestitu dok se jedan od Mulaninih glupih predaka (s predrasudama?) uspaniči kada vidi djevojku u muškoj odjeći. Mulan se također potrudio ismijati tradicionalne bračne uloge: naša se heroina izdvaja iz gomile djevojaka koje se redaju u kući, a koje su uzbuđene što će biti pretvorene u nečijega glavnoga kuhara i perača boca. Kasnije, vojska pjeva o „djevojci za koju se vrijedi boriti”: djevojci koju je Mulan odbacila u vlastitu odrazu. Nasuprot tome, Mulan uspijeva metaforički nadmašiti „Liu” Thomasa svojom iznenadnom sposobnošću da fizički nadmaši čitavu vojsku muškaraca.
Slično, Tarzanova je radnja dramatično promijenjena u odnosu na izvorni naglasak knjige na superiornosti čovjeka u stanju prirode. Disney je tu priču pretvorio u sredstvo za ekspanzivnost i mogućnosti obiteljskih struktura. „Ne slušajte ih, jer što oni znaju? Trebamo jedni druge, da se zajedno držimo”, uvjeravao je Phil Collins milijune djece.
Aladdin – posljednji film za koji je Howard Ashman napisao tekstove prije svoje prerane smrti – mašta o „cijelom novom svijetu“ u kojem „nam nitko neće reći ne“. Film također uključuje prilično glupu radnju u kojoj se jadni Sultan osjeća kao kreten jer postoje zakoni koji diktiraju za koga se njegova kći može, a za koga ne može udati, sve dok on iznenada i zgodno ne shvati da ih može mijenjati po svojoj volji… Ne razmišljajući o tome zašto su ti zakoni uopće postojali. I sam se Ashman suočio sa zakonom koji mu je rekao da se ne može oženiti izabranim partnera, zakonom koji je također naglo odbačen na sličan način koristeći se najčudnijom logikom i bez autentična razmatranja o tome zašto je to uopće zakon.
Činjenica je da Disney hrani naraštaje pričama i pjesmama koje usmjeravaju našu pozornost na naše vlastite želje i potrebe, a koje nas ne tjeraju da razmišljamo o njihovoj mudrosti ili krepostima. Gotovo smo četrdeset godina bombardirani Disneyjevom definicijom ljubavi, definicijom koja šokantno podržava tautologiju osviještenosti koja zahtijeva da ne definiramo dalje, ne namećemo ograničenja i ne dopuštamo nikakve prigovore.
Umjetnici i producenti čiji je vlastiti životni stil zahtijevao kulturološki seizmički pomak u osnovnim definicijama o obitelji, odnosima, ljubavi i osobnom identitetu, preinačili su stare bajke i voljene legende kako bi se uklopile u vrlo modernu poruku. Konzervativci iz devedesetih smatrali su da nešto nije u redu kad su pogledali ovoga prijateljskog trojanskog konja u obliku miša, ali rijetki su bili dovoljno pronicljivi da shvate da opasnost leži u pjesmama koje su njihova djeca znala napamet, a ne u navodnim podsvjesnim porukama i prljavim slikama.
U razumnom svijetu, svijetu u kojem megakorporacije ne obećavaju podršku plavokosim učiteljicama koje otvoreno razgovaraju o svojim navikama u spavaćoj sobi s vrtićancima, gdje muškarci ne osvajaju nagrade za „ženu godine”, a dječje ploče ne uvode bebe u ideje da je njihov identitet „fluidan”, sve bi to bilo drugačije. U takvom svijetu, filmovi iz Disneyeve renesanse jednostavno bi bili plitke, izlizane verzije većih priča, premda s iznimno privlačnom glazbom. U takvom svijetu roditelji bi mogli dopustiti svojoj djeci da se zaljube u te filmove jer njihovi laki prikazi ljubavi i samoizražavanja ne bi imali vanjsku primjenu.
No svijet u kojem Disney djeluje barem ovih četrdesetak godina nije bio taj svijet. I oni su tiho uvodili ovaj osviješteni novi svijet desetljećima reprogramirajući dječje koncepcije onoga što je normalno. Tek sad su tako temeljito izašli iz ormara jer osjećaju da je njihova potpuna pobjeda tako blizu.
Preuzeto sa stranice crisismagazine.com.
Preveo: K.P.
Foto: Unsplash
