Poštovani don Damire, pregledavajući neke postove i kanale na Youtubeu došao sam do jednog meni nejasnog govora pape Franje. Naime, on u svom govoru prikazuje Isusa kao našeg posrednika koji moli za nas, koji Ocu svakodnevno prikazuje svoje rane da ga podsjeti na svoju žrtvu. Ja sam uvijek smatrao da je Gospa naša posrednica i zagovornica kod Gospodina. Vjerujem da ćete mi objasniti o čemu se zapravo radi. Unaprijed se zahvaljujem. S poštovanjem, Josip
Poštovani Josipe!
Svaki papa, kao uostalom i svaki čovjek općenito, unosi svoj karakter i temperament u službu koju obavlja. Stoga je normalna pojava da je nekome jedan papa s obzirom na stil draži ili razumljiviji od drugoga. To, međutim, ne utječe na bit odnosa prema Svetom Ocu kao Kristovu namjesniku i pastiru cijele Crkve, kojemu smo dužni poštovanje i poslušnost.
Što se tiče ovog konkretnog slučaja, radi se o tome pod kojim se vidom promatra Gospodina Isusa. Tako, primjerice, sveti Augustin piše:”(Krist) moli za nas kao nas svećenik, moli u nama kao naša glava, mi Mu se molimo kao svome Bogu.“ Jedno ne isključuje drugo (ili treće).
Ovo Augustinovo „moli za nas kao naš svećenik“ je zapravo svjedočanstvo o Kristovom posredništvu, jer biti svećenik znači biti posrednik između Boga i ljudi. O teologiji svećeništva među svetim spisima ponajviše nam govori Poslanica Hebrejima, pa ću ovdje podsjetiti na neke njezine navode:
„Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe“ (Heb 5,1).
„A on, jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svećeništvo. Zato i može do kraja spasavati one koji po njemu pristupaju k Bogu – uvijek živ da se za njih zauzima. Takav nam Veliki svećenik i bijaše potreban – svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika i uzvišeniji od nebesa – koji ne treba da kao oni veliki svećenici danomice prinosi žrtve najprije za svoje grijehe, a onda za grijehe naroda. To on učini jednom prinijevši samoga sebe“. (Heb 7,24-27)
„Doista, ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, koliko će više krv Krista – koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu – očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu! A radi ovoga je Posrednik novoga Saveza: da po smrti za otkupljenje prekršaja iz starog Saveza pozvani zadobiju obećanu vječnu baštinu“ (Heb 9,13-15).
Dakle, Poslanica Hebrejima naziva Krista svećenikom i posrednikom, pri čemu su ova dva pojma usko povezana. Prva poslanica Timoteju tvrdi još preciznije – postoji samo „jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus“ (1 Tim 2,5). Isus jedini može biti u punom smislu posrednik između Boga i ljudi jer je samo on poput mosta koji spaja dvije obale, ukoliko je i pravi Bog i pravi čovjek. Prokušan patnjom, Isus je u svemu braći ljudima sličan i prema njima milosrdan (usp. Heb 2,17-18); kao pravi Bog je pak od Oca ovjerovljen (usp. Heb 3,2). Primjećujemo da Poslanica govori i o tome da Isus kao svećenik samoga sebe prinese Bogu. Papa u tom smislu ispravno kaže da Isus tu žrtvu vlastite ljubavi koja se ponajviše očitovala u njegovim ranama s križa, jednom na zemlji dovršenu, trajno prikazuje Ocu za naše spasenje. Krist „ima neprolazno svećeništvo“ (Heb 7,24) jer je žrtva koju kao svećenik prikazuje neprolazne vrijednosti. Tako on ostvaruje posredništvo između čovjeka i Boga, premošćujući jaz koji je nastao ljudskim grijehom.
Stoga braća iz protestantskih crkvenih zajednica postavljaju upravo suprotno pitanje od ovoga koje si ti postavio. Naime, njima je iz svetog Pisma jasno da je Krist „jedini posrednik“, pa se onda ponekad čude i ljute kako katolici mogu još nekome pridavati takvu ulogu i naziv, kao primjerice blaženoj Djevici Mariji.
Crkva nas o tome uči: „Nijedan se, naime, stvor nikada ne može staviti na istu razinu s utjelovljenom Riječi i Otkupiteljem, ali kao što službenici i vjerni narod na različite načine imaju udjela u Kristovu svećeništvu i kao što se jedna Božja dobrota na različite načine stvarno razlijeva u stvorove, tako i jedino Otkupiteljevo posredništvo ne isključuje, nego pobuđuje kod stvo¬rova raznovrsnu suradnju koja ima udjela u jedinom izvoru (Lumen Gentium 62).“
Dakle, kao što je Bog jedini Kralj, Otac i Učitelj s velikim početnim slovom, a opet uz njega poznajemo i kraljeve, očeve i učitelje, isto tako mogu postojati i posrednici i svećenici koji sudjeluju u služenju Isusa Krista, Posrednika i Svećenika. Iz samoga je Svetog pisma i Staroga i Novoga Zavjeta te tradicije Crkve od njenih početaka vrlo lako potkrijepiti tu teologiju „Božjeg zastupanja na zemlji“ (usp. npr. „jedan pastir“ (Ez 37,24; Iv10,16) u odnosu prema „pasi ovce moje“ (Iv 21,17)).
Svakako da među svim stvorenjima Marija, „milosti puna“ (Lk 1,28) i „majka Gospodina“ (Lk 1,43) ima sasvim poseban udio u Kristovoj posredničkoj službi. Ukoliko je Krist Kralj, Marija je kraljica-majka koja kod njega zagovara ostalu svoju djecu. To je tako lijepo naznačeno već u Starom Zavjetu: „Kada dakle uđe Bat-Šeba kralju Salomonu da govori o Adoniji, ustade kralj i pođe joj u susret, pokloni se pred njom, zatim sjede na svoje prijestolje i zapovjedi te namjestiše sjedalicu za kraljicu majku, i ona mu sjede s desne strane. Tada mu reče: “Nešto bih zaiskala od tebe, nemoj me odbiti.” Kralj joj odgovori: “Traži, majko, jer te neću odbiti”“ (1 Kr 2,19-20).
Novi pak Zavjet donosi prikaz Marijina posredništva na svadbi u Kani Galilejskoj, kada Gospodinu svraća pažnju na potrebe svatova, a poslužitelje upućuje da slušaju Isusa u svemu što im kaže (usp. Iv 2,3-5).
Nadam se da će ti ovo pomoći u boljem razumijevanju onoga što je papa Franjo htio reći. Za produbljivanje znanja o Marijinoj ulozi u povijesti spasenja preporučam ti pak osmu glavu Dogmatske konstitucije o Crkvi „Lumen Gentium“.
Btb,
don Damir
Preuzeto sa stranice studentskipastoral.com
