Kada netko prati neku određenu vrstu sadržaja, onda voli biti upućen u što veći broj parametara da bi mogao dobiti cjelokupnu sliku onoga što saznaje, što u sebi definira i u što vjeruje.

U zadnje vrijeme me dosta zanima perspektiva ateista. Jako mi je zanimljiv pristup kojim ateisti nastoje dati do znanja da tamo negdje ili tuda negdje ne postoji nikakav Bog. Ono što je specifično jesu razlozi zbog kojih je to tako.

Nije teško primijetiti da se u gotovo svakoj raspravi sve svede na neke tipične razloge nepostojanja Boga. Najčešći je razlog nemogućnost objašnjenja postojanja zla u svijetu. U pravilu se na spomen Boga po tome pitanju kaže nešto otprilike: „Okej, ako postoji, zašto onda dopušta takvo nešto.“ Automatski se smislu božanstva pripisuje odgovornost za ono što je negativno.

Možda je teško izraziti apsurd jedne takve ljutnje. Po reakcijama i ponašanju izgleda da su svi ateisti jako ljuti na sliku takvog Boga i na sve ljude koji u takvog Boga vjeruju. Možda će ovo moje pisanje na neki način „pokvariti“ dojam, tj. popraviti ga. Što se tiče takve slike Boga, onda i ja moram priznati da sam ateist.

Ako bih se odlučio vjerovati u to da je sve zlo svijeta prisutno zato što je Bog kriv za to, ne bih želio biti dio te zajednice koja to podržava, prati, štuje, veliča, moli se tomu i takvomu. Jako je teško prihvatiti vlastitu odgovornost za ono što radimo. Tako ispada da je najlakše okrenuti se i ne imati posla s onim što nosi bilo kakvu odgovornost. Isto tako je teško dati neki konkretan odgovor na postojanja zla, odnosno dopuštanja od strane Boga da neko dijete pati, da vladaju strašne bolesti, da se javljaju prirodne nepogode.

Jedna od teorija zagrijavanja Zemlje jest pretjerana eksploatacija nafte. Zamislite planet kao jedan veliki samoizgarajući motor kojem je potrebno ulje za podmazivanje. Ako mu oduzmeš ulje, on se pregrije i zariba. Zemljina jezgra proizvodi jako velike temperature i oduzimanjem zaliha prirodnog ulja koje se nalazi u Zemljinoj kori dovodi do zagrijavanja cijelog planeta. To dalje dovodi do promjena u isparavanju i to je jedan od glavnih razloga prirodnih poremećaja koje možemo primijetiti. Ako bi se dogodilo da mi kao populacija nastavimo tvrdoglavo crpiti sve, pa dokle ima – ima, uradili bismo jako nezrelu i neodgovornu stvar dovođenja u opasnost cijelog čovječanstva. Bogu hvala pa je mnogim utjecajnim umovima dao sposobnost primjenjivanja i iskorištavanja obnovljivih izvora energije za olakšano kretanje u prostoru.

Bilo bi licemjerno krivnju zbog posljedica na planetu pripisati Bogu. Istina je da On stvari dopušta, ali i za to postoji razlog. Prije ičega naglašeno je da je čovjek stvoren (rođen ili evolvirao – kako hoćete) kao slobodno biće, sa slobodnom voljom i mogućnošću izbora. Recimo da netko od nas danas slobodno izabere napiti se iz ovog ili onog razloga, i sjesti u auto i voziti 50 kilometara u području gdje ima puno djece i dogodi se da autom ubije dijete. Slobodan sam reći da Bog nema ništa s tim. Možemo cjepidlačiti pa se žaliti zašto je uopće dopustio da se stvori alkohol (što je na neki način otkriveno slučajno, kao što je slučajno nastala opeka za zidanje kuća jer se dogodio požar u glinenoj kućici), ali ćemo opet zaključiti da je sve što je dopušteno zapravo nama na korist, koliko god to neshvatljivo zvučalo.

Često se uspoređujemo sa životinjskim svijetom i oduzimamo sebi moć samokontrole. Mislimo da smo po prirodi stvari „osuđeni“ činiti što činimo, i pravdamo se da smo zbog biologije ograničeni i nesposobni vladati ičime. Mnogi sveci čiji životi svjedoče suprotno, pa čak i ako ne vjerujete u Raj i cijelu priču o svecima, dokazuju da se sobom može ovladati. Bilo bi dobro povremeno istražiti nekog fora sveca, po čemu je on specifičan, jer to što je on u Raju je jedna strana priče, ali je njegova zasluga i ono najzanimljivije u svemu to zbog čega je on u Raju.

Drugi težak problem jest licemjerstvo onih koji se deklariraju kao vjernici, a rade jako teške i opasne stvari. Mnogo puta se dogodilo da se vjernici nameću drugima kao mjerilo morala, ponašanja, svetosti. Tko malo bolje upozna ono što piše u Bibliji, vidjet će da Isus takvima ne predaje veliku važnost. Pušta ih da budu takvi, ali se divi i veliča one suprotne tome. Svi koji su slabi i grešni, ali se priznaju takvima, žive skrovito, ponizno, stide se svojih grijeha i propusta – takve Isus veliča i stavlja ih na pijedestal svoga kraljevstva. Jako je teško prihvatiti da se u svijetu u tolikoj mjeri, unatoč upozorenjima i primjerima koji su davno objašnjeni, eto, recimo, u Bibliji i dalje nalazi toliko pohlepe, ponosa, prkosa i mnogih drugih opasnih ponašanja i grijeha koji za sobom povlače ljude u provaliju. Ljudi koji pametuju i moraliziraju zapravo ne vide da ne čine nikome dobro, nisu uopće svjesni da zapravo ne žele nikome dobro. Žele ispasti ispravni, oprati sebe od odgovornosti za neki grijeh koji imaju i, uspoređujući se s drugima i uništavajući njihovo dostojanstvo, sebe stavljaju visoko, idu u prve klupe „u sinagogama“, sjedaju blizu „mladenaca na vjenčanju“. Teško je živjeti s toliko takvih „vjernika“ ili pak svećenika koji vozaju skupe aute, imaju puno imovine, pedofili su ili imaju homoseksualne sklonosti. Ako bih dopustio da to pretjerano utječe na mene i moj život, i ja bih onda bio ateist.

Treće i možda najmanje spominjano u priči o bezboštvu jest samo postojanje zla. O zlu se jako puno i na nevjerojatne načine pitao sveti Augustin, i nevjerojatni odgovori, ali i poticaji na razmišljanje, se mogu naći u njegovim Ispovijestima. Zaboravljamo da je zlo koje je odmetnuto, koje je automatska kontra dobru, koje je jako utjecajno, lukavo, podlo i proračunato, zapravo glavni razlog postojanja raskola među ljudima, unutar nas samih i u našem odnosu prema Bogu. Ni samo zlo ne negira postojanje Boga, ali nam kao i Evi na početku kazuje da nam Bog nije bitan, da je lako shvatljiv, da je proziran i nebitan i da mi možemo biti kao On. Ako bismo to prihvatili i tako se ponašali, onda bismo jako brzo zaboravili na stid koji nosimo, na grijehe koji nas truju i oduzimaju slobodu, iako se čini da nam je dana sloboda paravan za činjenje onoga što hoćemo. Moram naglasiti da, ako bi postojao Bog koji je tako lako shvatljiv, obuhvatan, bezvrijedan i jadan, onda bih i ja bio ateist.

Ali On to nije. Ovim istim redoslijedom, moramo razumjeti da naša djela utječu na našu okolinu. Utječu i propusti. Da sada netko hoće skočiti s mosta jer se osjeća usamljeno, odbačeno i misli da na svijetu ne postoji nitko tko ga voli, i ako bismo mi stali pokraj te osobe i slikali je, gledajući u tome atrakciju, učinili bismo velik grijeh propusta umjesto da osobi spasimo život, sprijateljimo se s njom i dokažemo suprotno. A to je samo jedan u moru primjera kojima se može dokazati dobrota i jednostavnost, ljubav i povjerenje. A što se tiče licemjera, farizeja koji još dodatno kvare sliku svega onoga što se u nama možda i želi razviti u nešto što bismo nazvali vjera, rješenje je isto jako jednostavno. Oprostiti i samo oprostiti. Treba biti svjestan da nečija tvrdoglavost i uvjerenje nije mjerilo i nije dovoljno dobar razlog za dopustiti da se moj odnos s Bogom naruši. Moj odnos s Bogom je moj, i ako vjerujem da je kršćanski Bog Onaj koji je istinit, onda ja sakramentima pristupam isključivo radi spasenja moje duše i time palim svijeću kojom ću pokušati u skrovitosti, ponizno i s ljubavlju potaknuti i druge na isto. Priznajem da nije lako nositi se sa slabostima ljudi koji nas se ne tiču, jer nije lako nositi ni vlastitu, ali jedino svoju možemo potpuno predati Bogu, a za tuđe možemo moliti.

U svijetu svega što želi biti perverzno, izopačeno, teško, depresivno, napeto i obezvrjeđujuće, teško je otvoriti srce mogućnošću postojanja, a pogotovo isticanja onoga što je dobro. Ako je dobro jedino što primjećujemo i naglašavamo, onda ćemo sebe naučiti nositi odgovornost za sve što radimo ili ne radimo. Primijetit ćemo da u svijetu postoji mnoštvo ljudi koji daju do znanja da se žele boriti za ovaj svijet na konkretan način i učiniti ga što ljepšim mjestom za život. Primijetit ćemo da postoji puno više divnih svećenika i vjernika nego što je zlobnih i licemjernih i u tim dobrima ćemo tražiti poticaje, primjere i prijateljstva. Primijetit ćemo da je prepuštanje utjecaju zloga jako pogubno za cijelo naše biće, od misli, riječi, djela do propusta. Možda je netko teški psovač, ali jako vrijedan radnik. Pohvali ga kako je dobar radnik. Možda je netko alkoholičar, ali je jako dobar tata. Pohvali ga kako je dobar tata. Možda je netko depresivna i anksiozna osoba, ali je odličan učitelj i voli djecu. Pohvali ga kako je dobar u svome poslu.

Jedan svećenik je znao lijepo reći: „Ono smo čime se naše misli bave.“ I to je uistinu takvo. Naše raspoloženje, dojam i opće stanje u pravilu ovise o onome o čemu u tome trenutku razmišljamo. A uvijek možemo zastati nad trenutkom, posvijestiti sebi svoje misli i, ako nam štete, odbaciti ih. Nijedna patnja, trpljenje, suza, bol, teškoća ne bi imala smisla ako ne bi postojalo nešto kasnije. Iako je to teško shvatiti i razumjeti, to „kasnije“ je puno nade i povjerenja. Jer ako bi se sve zlo svijeta nastavilo događati kako se događa, a da nakon ovog života ne postoji ništa, onda moram priznati da sam i ja ateist.

 

Foto: Pixabay

DAMIR ŠILJEG
Damir Šiljeg je momak, prijatelj, sin, brat, građevinar, katolik i 'ercegovac iz Ljubuškog. Pošto je za njega dublji osobni odnos s Bogom započeo preko don Damira Stojića, goruće teme za koje se uvijek bori i svjedoči upravo su predbračna čistoća i teologija tijela. Ne voli mlaku pivu i mlake muškarce. Zna se diviti svetosti ljudske spolnosti, ženi, svakom živom stvorenju, a iznad svega Stvoritelju. Obožava djecu, veliki je ljubitelj prirode, biciklist, gitarist i aktivni član velikog župnog zbora sv. Ante na Humcu. Zna puno, ali ne propušta priliku da bude poučen. Želi učiti biti sluga svima, poput svog uzora sv. Franje Asiškog, koga je upoznao djelujući kroz framu, ali isto tako stoji čvrsto na zemlji i spreman je u Ljubavi Kristovoj druge opomenuti.