Došašće ili advent je vrijeme u crkvenoj godini kad se kršćani intenzivnije pripravljaju na svetkovine Božića i Bogojavljenja. To je istodobno vrijeme očekivanja Kristova dolaska na kraju vremenâ (Sudnji dan). Vrijeme došašća nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem. Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenoga i 3. prosinca (drukčije rečeno: nedjeljom koja je po kalendaru najbliža blagdanu svetoga Andrije apostola). Došašće obuhvaća tri tjedna te dane između četvrte nedjelje došašća i samog Božića.
Prvu nedjelju došašća karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja, četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista. Liturgijska boja u došašću je ljubičasta, (kao u korizmi). U misi se izostavlja himan „Slava”; u misi, da bi taj tipično božićni himan („Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje”) jače odnjeknuo na svetkovinu Kristova rođenja (Božić). U došašću su svakog jutra „zornice”; puku omiljene rane mise na kojima se pjevaju tipične adventske pjesme. Primjerice „Pada s neba roso sveta”;, „Poslan bi anđel Gabrijel”; i mnoge druge.
ADVENTSKI VIJENAC – U vremenu crkvene godine koje zovemo došašće svečani adventski vijenac susrećemo na mnogim mjestima. Prisutan je u svim crkvama, premda nije liturgijski propisan, no sve češće ga nalazimo i na počasnom mjestu po kućama, u obiteljima, u različitim ustanovama, od vrtića do hotelske recepcije, na TV ekranu i u ilustriranom časopisu. Postavlja se na stol ili vrpcama objesi o strop. Može ga načiniti svatko sam, što je najbolja varijanta, ali i kupiti u cvjećarnici, na tržnici. Ima jednostavnih i raskošnijih, ali uvijek su to u krug spletene zimzelene grančice, ukrašene raznobojnim, ponajčešće ljubičastim, vrpcama (ljubičasto je u katoličkom bogoslužju boja došašća) i – najvažnije – u vijenac su okomito utaknute četiri svijeće. One se pale postepeno, po jedna više svaki od četiri adventska tjedna. I tako se čeka Božić! Adventski vijenac nije samo lijepi cvjetni aranžman u ogoljeno zimsko doba, nego on na specifičan način, diskretno, okuplja ukućane, angažira ih i upravlja u određenom pravcu. Podsjeća ih da nešto dolazi, potiče da to čekaju.
Stariji će se sjetiti da kod nas ranije nije bilo toga vijenca. Znatnije se proširio i udomaćio u posljednjih desetak godina. Primili smo ga iz Europe, osobite iz Austrije i Njemačke. Ondje je on u adventsko vrijeme doslovno svudašnji. No i tamo je došao tek poslije Prvog svjetskog rata; „prenesen je” iz skandinavskih, protestantskih zemalja kao simbol života (zimzelen), rastućeg svjetla (postepeno paljenje svijeća) i očekivanja božićnog dolaska Kristova (Krist – svjetlo).
Izvor: fratar.net
Foto: Unsplash
