Danas sam stajao na peronu i čekao vlak za Katowice.
Tu mladu djevojku sam već ranije vidio, stajala je sama, zagledana u telefon. Ništa nije upućivalo na to što će se za trenutak dogoditi.
Prišao joj je neki čovjek.
Odmah se vidjelo da ga ne poznaje.
Njezin stav, pogled, način na koji se počela ponašati tijekom razgovora s njim. Postala je napeta. Uplašena. Počela se povlačiti korak unatrag, kao da traži izlaz iz situacije.
Zabrinut, prišao sam malo bliže. Nisu me vidjeli, ali čuo sam kako govori da ga ne poznaje i da je pusti na miru.
On nije reagirao i nastavio ju je nagovarati.
Već sam jednom imao sličnu situaciju na benzinskoj postaji, pa sam bez razmišljanja prišao i rekao:
„Dušo, vlak za Katowice kasni. Hajdemo nešto pojesti.”
Pogledala me i u sekundi shvatila kontekst.
Tip me odmjerio pogledom i odustao.
Otišao je bez riječi, kao da se ništa nije dogodilo.
Mislim da je bio netko psihički nestabilan ili osoba koja je pod utjecajem droge, jer je djevojka rekla da govori nepovezano.
Stajao sam s njom kratko ispred kolodvora, a prije dolaska vlaka vratili smo se na peron i ušli u vlak za Katowice.
Djevojka je zahvalila i izašla dvije stanice kasnije.
Pišem ovo sada, svježe iz vlaka, kao upozorenje: ljudi, reagirajte kad vidite da netko treba pomoć.
Ne treba činiti velike stvari. Katkad je dovoljno ne okrenuti glavu i učiniti što možemo.
(Kobus)
Foto: Unsplash
