U opatiji Münsterschwarzach dvadeset i pet sam godina radio s mladima. Kroz to vrijeme dolazili su mi neprestano mladići i djevojke i pričali mi o svojim čežnjama za dobrim partnerstvom i obitelji.
Istodobno, teško su se odlučivali prići djevojci ili mladiću. Bojali su se da bi mogli doživjeti odbijanje ili bi se prijatelju ili prijateljici previše približili kad bi njoj ili njemu rekli da ga vole. I uvijek sam čuo žaljenje što se nije ostvarivala nikakva čvrsta veza. Za to zacijelo ima puno razloga. Kod jednoga je plahost, kod drugoga strah od prevelike blizine. Inače u drugim prilikama ti mladi lako i rado stupaju u kontakt s drugima. No čim se drugi želi više približiti, zatvaraju se. Žele blizinu, no zapadaju istodobno u paniku kad se doista upuste u prisniji odnos s drugima. Strah od blizine često svoje uzroke ima u iskustvima njihovog djetinjstva. Čovjek može samo moliti za takve ljude da susretnu takvog partnera ili partnericu, koji će svojim povjerenjem riješiti njihove blokade i ispuniti njihovu čežnju za blizinom, koja će ih usrećiti.
Kad djevojka ima prijatelja, jednom će ga predstaviti svojoj obitelji. Mnogi roditelji rado prihvaćaju prijatelja u svoju obitelj. Sretni su da njihova kći ima prijatelja ili sin prijateljicu. Ponekad, štoviše, postoji opasnost da ga oni prisvoje za se i već ga promatraju kao budućeg zeta ili snahu. To mladim ljudima stvara pritisak. Ne žele razočarati svoje roditelje. I tako odbacuju vlastite dvojbe koje imaju u odnosu na svog partnera. Kod drugih, pak, roditelji daju negativne komentare. Očituju svoje mišljenje o tome pristaju li oni jedno drugom. Neki se roditelji zatvaraju u odnosu na partnera. On ne odgovara njihovu svjetonazoru ili pak njihovim očekivanjima.
U razgovoru s mladim ljudima često doživljavam jaku čežnju za zasnivanjem vlastite obitelji. To je čežnja da podijele život s partnerom/partnericom i da imaju vlastitu djecu za koju će se brinuti, koju će odgojiti i čijem će se razvoju radovati. Čežnja je to za zdravom obitelji, za mjestom koje daruje zaštitu i na kojem se čovjek osjeća dobro. Iste jake čežnje koje su od davnina pokretale mnoge, pokreću mlade ljude. Jer iskonski je nagon čovjeka da osnuje obitelj.
Taj iskonski instinkt izražava se na različite načine. Jedni žele usred nespokojnog svijeta sa svojom obitelji stvoriti novi svijet, svijet suprotan postojećem, svijet ljubavi i pažnje jednih prema drugima, svijet mira i zaštite. Drugi čeznu za tim da kroz djecu iskuse plodnost, da jednostavno donesu plod koji dalje raste generacijama. Čovjek želi dalje voditi vlastito rodoslovlje. Ili jednostavno, često je to čežnja da čovjek ima djecu koju voli, koja su mu radost. Nerođeno dijete je uvijek poput svijetle točke. Ono ulijeva nadu da će svijet postati topliji i svjetliji. Očaravajuće je doživjeti dijete koje su roditelji začeli zajedno, a koje je kao ljudsko biće tajna koju oni nikada ne mogu do kraja proniknuti. Dijete je uvijek dar kojeg se želi štititi i brižno njegovati.
Čežnja za brakom i obitelji uvijek je iznova prekidana sumnjom. Postoji sumnja može li čovjek s tim partnerom/partnericom doista živjeti čitav život, hoće li ljubav biti postojana? Kako će biti kad iskrsnu sukobi? Mogu li biti vjeran? Mogu li se osloniti na vjernost svoga partnera/partnerice? Često se pojavljuju strahovi zato što se čovjek čitav život veže uz jednog čovjeka. Ipak, može biti da ona ili on nije pravi, da ću kasnije susresti drugoga koji će mi više odgovarati. Mogu li se doista odlučiti ili moram slušati svoje sumnja? Takve sumnje su nešto normalno. Nitko nema jamstvo da će brak doista uspjeti. Mnogi se ne mogu odlučiti jer su previsoko postavili svoje ciljeve. Žele apsolutno ispravno odlučiti.
Ipak, apsolutno ispravna odluka ne postoji. Uvijek možemo za ljubav koju osjećamo i sumnje koje se u nama javljaju donijeti odluku za koju vjerujemo da je od Boga blagoslovljena. Posve je svejedno kako se odlučimo, uvijek ćemo se suočavati s problemima i sukobima. Ako se odlučimo protiv partnera, tada ćemo imati probleme sa samačkim životom. Ili se bojimo da nećemo naći prikladnog partnera. Ako se odlučimo za njega, doći će zasigurno sukobi i doživjet ćemo i neka razočaranje. Nikada neće postojati idealna odluka. No trebamo se pouzdati da nam Bog dariva snagu da ćemo ono što nas čeka svladati na dobar način, da ćemo kroz sukobe rasti i sazrijevati, a kroz razočaranja još dublje spoznati vlastitu istinu, svoje vlastito biće i na taj način učit ćemo slobodnije i istinskije živjeti.
Preuzeto iz knjige „Život je pustolovina. Duhovna obiteljska knjiga‟ Anselma Grüna i Magdalene Bogner uz dopuštenje Teovizije. Ovo dopuštenje vrijedi isključivo za portal „Muževni budite‟.
Foto: Pixabay
