U školi u kojoj predajem redovito uzimam svoju bejzbolsku rukavicu i pod odmorom odlazim na igralište petih razreda. Time sam privukao interes nekoliko dječaka. Ti su dječaci također počeli donositi rukavice u školu (mnoge od njih bile su nedavno kupljene). Tako sam okupio malenu skupinu dječaka s kojima se svakodnevno igram bacanja.
Kada biste gledali te dječake u akciji, prvo biste primijetili koliko su užasni u bacanju i hvatanju. Često im pokušavam objasniti kao trener: ʽOvako trebaš stati s ovom stranom s kojom ne bacaš.ʼ Ili: ʽNemoj samo mahati lopti svojom rukavicom… Nisam ja kriv što te je lopta udarila u lice.ʼ Dječaci ozbiljno prihvaćaju te upute i polako se poboljšavaju. Ne govore puno dok se igramo. Samo se smješkaju.
Kad biste upoznali sve te dječake osobno, s vremenom biste shvatili da svi oni imaju nešto zajedničko: oni jedva ikad vide svoje očeve (zbog razvoda) ili uopće ne znaju tko su im očevi. Premda im ja pokušavam dati pozitivan muški primjer, slaba sam zamjena za odnos oca i sina koji ti dječaci zaslužuju, ali nikad neće imati. ʽJedan otac vrijedi više od stotinu učiteljaʼ, rekao je pjesnik George Herbert. No ipak, na svršetku svakog dana dječaci mi prilaze i pitaju: ʽMožete li, molimo Vas, ponijeti sutra svoju rukavicu?ʼ Tada se oni obično zapute kući gdje ih očekuje samotna večer provedena s videoigricama i zabranjeno vrijeme na Snapchatu.
Gdje su očevi tih dječaka? Zašto naša podmukla sekularna kultura prezire, napada i odbacuje očinstvo na jedan zloban način? Zašto jednostavno ne možemo imati dobre i prave očeve?
Razmišljao sam o tim pitanjima dok sam odlazio kući s posla, a bejzbolska mi je rukavica još uvijek bila na ruci. Razmišljao sam o tome kakav sam ja otac. Koliki sam uzor svojoj vlastitoj djeci? Kako idealan otac uopće izgleda? Znam li ja uopće što radim? Na ta je pitanja trebalo odgovoriti.
Razmišljao sam o tome kako sam u svojim mlađim, naivnijim godinama, dobrano prije nego što sam se oženio, smatrao idealnog katoličkog oca na sljedeći način: on bi trebao biti patrijarh desetoro prekrasne djece, uspješan u svome poslu, velikodušan pokretač stvari u svojoj župi, respektiran, oličenje muževnosti. Kad biste vidjeli takvog muškarca da vozi autocestom, zasigurno biste primijetili njegova atletska i široka ramena, pogled intelektualca, isklesanu čeljust, kao i samouvjerenu vožnju velikog kombija s krunicom koja se hrabro njiše na retrovizoru. Netko bi na to promrmljao: ʽEvo pravog muškarca.ʼ
Kad sam postao nešto zreliji na fakultetu, primijetio sam kako se katolički očevi u stvarnom životu uvelike razlikuju. Dobro se sjećam svog ministriranja za misom kao student, daleko od kuće, gledajući kako lokalni očevi prisustvuju misi. Pritom govorim o očevima onih obitelji, kod kojih sva djeca uletavaju na misu (možda zbog kašnjenja), s ocem koji se vuče posljednji, noseći umorne cipele i otkopčanu jaknu, držeći dijete ili dvoje, troje njih, plus vrećicu s pelenama, sjedalicu (s drugim djetetom), kao i još nekoliko nasumičnih odjevnih predmeta pokupljenih putem. Ti bi se očevi pojavili umorni, neobrijani, noseći nedjeljnu odjeću s još priljepljenim Cheerios pahuljicama. Jedno ili dvoje mlađe djece bi tada postalo zločesto i naredni bi sat bio naporan i stresan.
Tada bih bezosjećajno gledao cijeli taj spektakl i s prijezirom odmahivao glavom. Naravno, ne previše. Nisam želio da mi se pokvari frizura dok sam bio sav sređen u svojoj ministrantskoj odjeći. Misli poput ʽHvala ti, Bože, što nisam poput njih… I što nikad neću biti.ʼ prolazile su mi glavom. Za vrijeme skupljanja darova, dok sam prolazio pokraj tih obitelji na početku sv. mise, s rukama sklopljenih kao u anđela, pazio sam da hodam s velikim samopouzdanjem i žarom, profesionalno i s apostolskom svrhom. ʽMoždaʼ, zamišljao sam si, ʽće ti muškarci biti inspirirani ispravnim prikazom mog ponašanja na misi. Kad čovjek ostari, on često zaboravi neke stvari.ʼ
U mojoj mladenačkoj ʽmudrostiʼ, vjerovao sam da će idealan katolički muškarac imati sređen i usavršen svaki aspekt života, sve vrijeme. Gledajući retrogradno, vjerujem da sam krivo prosudio te očeve. Istini za volju, ti su očevi bili heroji u tome što su vodili svoje obitelji u potrazi za svetošću, jer su ti očevi vodili svoje obitelji na misu baš svaki dan. Nijedna misa nije bila savršena, kako bih znao brzo primijetiti, no bilo je jasno da su ta djeca znala kako moliti i da su imala poštovanja prema umirujućoj prisutnosti Isusa u crkvi.
Također se dobro sjećam kako sam redovito viđao jednu od tih obitelji u mjesnom parku. Otac bi samouvjereno stao sa svojim kombijem, a na njegovu bi se retrovizoru krunica hrabro njihala. Djeca bi revno izlazila. Izvadili bi bejzbolske rukavice i uslijedili bi mnogi udarci, bacanja, hvatanja i osmjesi. Obitelj koja moli zajedno, igra se zajedno. ʽHmmm,ʼ priznao sam si, ʽmožda oni i nisu tako loši.ʼ
Život je proletio pokraj mene nakon tih studentskih dana. Oženio sam se i smirio u malenom gradu Saskatchewanu, u kojem je otac na misi rijedak prizor, a kamoli idealan otac. Stoga sam bio pomalo iznenađen kad sam prošlog tjedan u svome gradu na večernjoj misi primijetio jednog izgubljenog oca, upravo onakvog kakvog sam grubo sudio.
Taj je otac bio prototipičan razbarušen muškarac, neobrijana lica i zamrljane odjeće, i očito nije vladao svojim mladim sinovima. Bilo je očito da se taj otac jako muči te večeri. Jasno se sjećam da je tada jedan od dječaka nešto pitao svoga oca. Dječak je rekao, ʽTata, jesi li ti sretan što sam na misi s tobom?ʼ Kad su se moje oči malo usredotočile, a ja maknuo ostatke hrane sa svoje košulje, primijetio sam nešto čudno: taj je dječak pitao mene.
⁎⁎⁎
Polako sam se vraćao kući, vrteći sve te misli o očinstvu. Dobro je za poniznost znati da ja, također, vjerojatno nisam idealan otac, s isklesanom čeljusti i svime. To je također i olakšanje. Najbolje je da sam ja ja ili barem nešto svetija verzija sebe.
Kad sam došao u dvorište, vidio sam kako moji dečki igraju bejzbol. Primijetili su me, dotrčali mi i pitali me: ʽTata, želiš li se igrati bacanja?ʼ Moji sinovi i ja bacali smo loptu amo-tamo – sveti ritual koji ne treba objašnjenje. ʽPripazi da staneš na drugu nogu kada bacaš.ʼ, rekao sam mlađemu.
Stajali smo tamo, bacali i hvatali. Samo dva dječaka i njihov otac. Ja možda ne razumijem što to uistinu znači biti idealan i uzoran otac. Sasvim sam siguran da se ne doimam kao takav. No čeznem da ti dječaci postanu sveci – a zbog toga mi molimo zajedno. I težim prema tome da oni odrastu u čestite muškarce – a zbog toga se mi igramo zajedno. Ta dva ideala možda sadrže šapat onoga što znači biti pravi otac pun ljubavi.
Članak je preuzet uz dopuštenje sa stranice: OnePeterFive.com
Preveo: K.P.
