Kao dijete roditelja koji su doživjeli susret sa živim Bogom, svaki sam dan prisustvovao večernjoj obiteljskoj molitvi. To su bili trenuci kada se je cijela obitelj okupljala i prije molitve razgovarala o proteklom danu.
Na početku molitve roditelji su nam često pročitali nešto iz Svetog pisma i prepričavali kako su oni doživjeli tu Riječ. To su bili svakodnevni kratki nagovori kojima su nas roditelji poučavali o Bogu, vjeri i životu. Danas, kada gledam s odmakom, vidim koliko su veliki plodovi tih zajedničkih večernjih molitvi.
POČEO SAM MOLITI ZA DJEVOJKU
Plodonosne su bile i mudre riječi našega oca, to jest poticaji da molimo za svog budućeg bračnog druga. Govorio nam je da je to važno. Tako sam i ja, kada sam imao 16 ili 17 godina, počeo moliti za djevojku, ali i za svoju buduću suprugu. To su bile kratke strelovite molitvice kroz dan, kada bih osjetio čežnju za tim da uz sebe imam nekoga s kime bih mogao sve podijeliti – svoje osjećaje, radosti i brige. Molio sam da Bog zaštiti osobu koju ću jednoga dana susresti i koju ću oženiti. Kako se je moja punoljetnost približavala, tako se nekako u meni javljala sve veća čežnja za tim da imam djevojku, a i moje su molitve postale kratke molitve za djevojku, ne i za ženu, jer mi se ženidba uvijek nekako činila dalekom.
Bog je imao smisla za humor i dopustio mi da budem s četiri godine mlađom djevojkom. Nakon mjesec dana hodanja, dobna razlika učinila je svoje i shvatili smo da smo dva različita svijeta, te smo prekinuli. Nastavio sam žarko moliti. Ovoga sam puta rekao Bogu: „Bože, pa daj mi, molim te, neku stariju curu.” Bog je opet imao smisla za humor i dopustio mi da za mjesec dana nađem djevojku, ali ovoga puta četiri godine stariju od mene. Ta je veza trajala malo duže, no opet je razlika u godinama učinile svoje.
Nakon toga zamolio sam Boga da nađem curu svojih godina, a On mi je u kratkom vremenu opet dopustio da hodam s trećom curom koja je bila godinu dana mlađa od mene. Ta je veza trajala tri mjeseca, no razlike u razmišljanjima po pitanju vjere i pogledu na svijet učinile su svoje, te smo prekinuli. Nakon treće djevojke bilo mi je dosta kratkih i neozbiljnih veza; vidio sam da sam ne mogu naći curu i da moram Bogu dopustiti da mi On nađe onu pravu osobu s kojom ću provesti život, koja će me razumjeti i s kojom ću imati bliskost na kakvu nas on poziva. Odlučio sam promijeniti svoju molitvu, pa sam molio ovako: „Bože, čekat ću koliko god treba, samo te molim da mi ti pronađeš ženu.”
„OSJETIO SAM DA ĆU ZBOG TAKVE MOLITVE DUGO ČEKATI“
Nekako sam osjetio u sebi da ću zbog takve molitve dugo čekati. S obzirom da je moje ime Jakov, nekako sam vjerovao da ću čekati sedam godina koliko je Jakov iz Staroga zavjeta čekao na svoju prvu ženu. Tako su godine prolazile, a ja sam molio s iščekivanjem. Kako je vrijeme prolazilo, sve mi se je manje cura sviđalo, sve teže sam se zaljubljivao. Već sam se pobojao da neću nikada naći ženu, da je to nemoguća misija i za mene i za Boga.
Stvari su se počele mijenjati kada sam krenuo na Ignacijeve duhovne vježbe kroz godinu (Injigo). Krenuo sam na duhovne vježbe s dvije nakane. Prva je bila da se obratim, jer sam posljednjih šest godina dosta proveo za računalom trošeći vrijeme na igrice, a druga da nađem ženu, odnosno – da mi ju Bog nađe. Nekako sam vjerovao, ako se obratim, da će mi Bog darovati ženu za koju sam molio zadnjih šest godina. Kako sam ozbiljno shvatio duhovne vježbe, prestao sam igrati igrice, krenuo sam na svakodnevnu misu i išao na predavanja don Damira Stojića. Upravo je on jednom rekao da se danas izgubila muževnost i da mi dečki moramo biti više muškarci i prvi prići curama.
Kako sam se naučio poslušnosti u duhovnim vježbama, tako sam don Damira jako ozbiljno shvatio i počeo prilaziti curama nakon svetih misa u nekoliko crkvi u Zagrebu. Svaki sam se puta lijepo predstavio i pitao neku nepoznatu djevojku hoće li sa mnom na kavu. Nakon otprilike pet odbijenica sam shvatio da nešto ne valja s tom formulom ili mojim pristupom. Tako da sam prestao s tim. Ali bez obzira na moj krivi pristup, vjerujem da je Bog vidio moju upornost i usmjerio ju u dobrome smjeru. Znao sam kroz plač zahvaljivati Bogu što je tako kako je, što me djevojke odbijaju, zahvaljivao sam što će one naći muževe koji su bolji za njih i zahvaljivao sam na svojoj budućoj ženi. I dalje sam molio da Bog tu osobu koju je zamislio za mene zaštiti od svakoga zla.
IMAO SAM KRIVI POGLED NA HODANJE I BRAK
No, imao sam osjećaj da Bog šuti po tom pitanju, a progovara mi za sve drugo. Shvatio sam da imam krivi pogled na brak, hodanje i sve što ono donosi. Rekao bih da sam imao krivo zarasle duhovne kosti od svoje mladosti, od djetinjstva i Bog je morao te kosti vratiti na svoje pravo mjesto. To je bilo jako bolno, ali plodonosno. Tijekom prva tri mjeseca duhovnih vježbi Bog je toliko doticao moje srce, moje stavove i moja kriva razmišljanja da me je uspio preobraziti i pripremiti za upoznavanje s budućom suprugom i sa svime što je dolazilo u budućnosti. Pripremao me je i prije, ali u tom intenzivnom svakodnevnom druženju s Njim to je išlo nekako puno brže. Imao sam osjećaj kao da sam napokon prestao biti dijete i da sam kao cjelokupna osoba dostigao svoje godine života.
Tako sam jednog dana u potpunoj slobodi rekao Bogu: „Bože, meni je lijepo s Tobom, mogu ovako živjeti do kraja života, ne treba mi žena ako mi ju ti nećeš dati.” Nakon par dana čuo sam svjedočanstva onih koji su se molili svetom Josipu i molitve su im bile nevjerojatno precizno uslišane. Povjerovao sam da će mi molitva po zagovoru sv. Josipa biti uslišana, pa sam započeo devetnicu za svoju buduću ženu. Došao sam mu u povjerenju, kao muškarac muškarcu, znajući da će me on razumjeti i prenijeti moju molitvu Bogu.
„BIO SAM RASTRGAN U SEBI“
No da se vratim malo unatrag. Mjesec dana prije devetnice, polako smo se brat i ja počeli družiti s dvije prijateljice iz župe koje su često išle na zornice, kao i nas dvojica. Bratu i meni bila je zanimljiva prijateljica koja je bila otvorenija. Brat je većinu našeg druženja htio razgovarati s njom. Tako da sam bio primoran razgovarati sa šutljivijom prijateljicom. Shvatio sam da je i ona jako dobra za razgovor. No, s obzirom da sam ju iz viđenja znao dvije godine, imao sam sliku o njoj kao šutljivoj i povučenoj osobi.
Ipak, moleći devetnicu svetome Josipu, u meni se je nešto lomilo. Susreli su se moj stari i novi pogled na tu osobu. Stari je pogled bio taj da je ta osoba dosadna, da će se uvijek prilagoditi drugima, neće jasno reći svoj stav… A novi pogled na tu osobu bio je potpuno suprotan. Bio sam rastrgan u sebi. Nisam znao što bih učinio. Ali sve mi je nekako bilo znakovito, jer se moj pogled na tu osobu počeo mijenjati kada sam počeo moliti devetnicu svetom Josipu. Tako da sam ju odlučio pitati postoji li mogućnost da naše druženje preraste u nešto više. Dobio sam potvrdan odgovor.
No, dogovorili smo se da nećemo još biti zajedno, nego ćemo se družiti mjesec dana kao prijatelji, pa ćemo vidjeti gdje će nas to odvesti. Također smo se nekako spontano počeli i moliti zajedno svaki puta kada smo se susreli. Išli smo zajedno na predavanja don Damira Stojića, na mise mladih petkom u Palmotićevoj koje je predvodio p. Ike Mandurić. Ispitivali smo naša srca i gledali što će se dogoditi, hoće li Bog rasplamsati ljubav između nas dvoje ili će se početna zaljubljenost ugasiti.
BOG ISPUNJAVA ČEŽNJE NAŠEGA SRCA
Prohodali smo nakon manje od mjesec dana. Zahvaljivao sam Bogu, jer sam osjećao da je ona moja buduća žena. Živjeli smo u čistoći, što nam je pomoglo da se jako dobro upoznamo i da vrlo brzo vidimo da želimo brak jedno s drugim, i da je to Božja volja za nas. Znakovito mi je da je moja djevojka, a sada moja žena, u isto vrijeme molila devetnicu Gospi od krunice za svog budućeg muža, kada sam ja molio devetnicu svetome Josipu za svoju buduću ženu.
Vjerujem da Bog za svakoga od nas ima svoj plan koji je za nas najbolji; vjerujem da čuje svaku našu iskrenu molitvu, čežnju našega srca i da jedva čeka ispuniti ju, jer ju je i On darovao nama. Ali nas mora pročistiti kako bi ta čežnja srca bila usmjerena ondje gdje ju je on zamislio.
Preuzeto s portala Book.hr.
