Poznato je da je sestra Lucija iz Fatime napisala pismo kardinalu Caffarri predviđajući da će se „posljednja bitka između Gospodina i vladavine Sotone voditi oko braka i obitelji.“

Nedugo zatim, papa Ivan Pavao II. bio je usred svojih poznatih govora o braku i obitelji u sklopu „Teologije tijela‟ kada ga je turski ubojica pokušao ubiti. Pokušaj atentata dogodio se 13. svibnja 1981., na blagdan Gospe Fatimske, i to istog dana kada je papa Ivan Pavao najavio osnivanje svog Papinskog instituta za proučavanje braka i obitelji. Sv. Ivan Pavao pripisao je “majčinoj ruci”, Gospi Fatimskoj, što mu je tog dana spašen život, a time i omogućeno objavljivanje njegovih egzegetskih uvida u teologiju tijela.

Biograf pape Ivana Pavla, George Weigel, opisao je revolucionarne ideje sv. Ivana Pavla o teologiji tijela kao „neku vrstu teološke tempirane bombe koja će eksplodirati s dramatičnim posljedicama, negdje u trećem tisućljeću Crkve.‟ Koje su to nove ideje? Kao što je autor Christopher West ponovio, Papina teza je da je ljudsko tijelo „stvoreno da prenese u vidljivu stvarnost svijeta misterij skriven od vječnosti u Bogu, i da tako bude Njegov znak.‟ Tijelo nije samo nešto biološko, već i teološko. Tijelo je sakrament osobe. Kako se često pogrešno tumači, Crkva ne uči da su tijelo ili spolni odnos loši; ovo je neognostička hereza koja omalovažava tijelo kao nešto izvanjsko za nas što se može iskorištavati. Umjesto toga, Crkva uči da je tijelo dobro i sveto, hram Duha Svetoga. Ono je inkarnacijsko i sakramentalno. Tijelo je osoba, a osoba je tijelo.

No tijelo je također puno više. Bog je stvorio tijelo kao znak i samootkrivenje vlastite božanske tajne. Bog je „utisnuo svoj vlastiti oblik u tijelo koje je oblikovao, na takav način da čak i ono što je vidljivo može nositi božanski oblik“ (KKC 704). Središnje otajstvo kršćanske vjere jest da je Bog vječna zajednica triju božanskih osoba: Oca, Sina i Duha Svetoga. Ljudsko tijelo ima sakramentalnost koja ovu misteriju čini skrivenom od vječnosti.

Što nam tijelo govori o Bogu?

Kako ono to čini? U početku, kad je Bog stvorio čovjeka, učinio ih je kao dva odvojena, ali komplementarna tijela, muško i žensko. Ljepotom spolne razlike, muške i ženske, pozvani smo formirati zajedništvo osoba, baš kao što postoji zajedništvo osoba unutar Trojstva. U ovoj razmjeni ljubavi između muža i žene stvara se dijete kao treća osoba koja ponovno stvara ikonu trojstvene ljubavi, baš kao što kroz međusobnu ljubav Oca i Sina izlazi Duh Sveti. Na taj način, ljudska obitelj čini vidljivom u stvorenom svijetu, analogno, samo beskrajno manje, skrivenu vječnu razmjenu ljubavi unutar Boga. Čovjeku je dopušteno sudjelovati u ovom velikom otajstvu stvaranja, oponašajući Trojstvo. Tad se može razumjeti kako Bog govoreći Adamu i Evi „plodite se i množite‟ doista govori na simboličkoj razini da svoju trojstvenu sliku očituju u cijelom svijetu. Ovo je čovjekov izvorni poziv, ljubiti kako Bog ljubi.

Bog nas uči ljubiti onako kako On sam ljubi, putem komplementarnosti, kako je utisnuto u našim tijelima. To otkriva supružničko značenje samog našeg postojanja. Sam Isus ponovno potvrđuje istinitost dva spola i njihovo bračno značenje. Kad ga farizeji pitaju o razvodu, Isus im odgovara: „Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja” (Mt 19, 4-6). Njih dvoje postaju jedno u iskonskom sakramentu braka: bio je to izvorni sakrament, prototip koji je nagovijestio bračnu zajednicu Krista s Crkvom. Sveti Pavao ovaj Kristov brak s Crkvom naziva „velikim otajstvom‟ (Ef 5, 32). Bračni parovi sakramentalni su znak božanskog mladoženje i njegove nevjeste. U odnosu na brak muža i žene te Krista i Crkve, sv. Ivan Pavao navodi: „ova dva znaka zajedno čine jedinstveni znak, to jest, veliko otajstvo.“

Čitava Biblija prožeta je temom kako nas Bog želi „oženiti“ (Hoš 2, 19). Doista, Bog je želio učiniti svoj bračni plan za nas toliko očitim da je stvorio naša tijela, muško i žensko, kako bi nas pripremio za ovaj vječni, mistični brak. Ljudski je brak dakle znak i sakrament koji otkriva vječnu stvarnost sjedinjenja Krista i Njegove Crkve. Isus je o tome govorio i kada se obratio saducejima govoreći: „Ta u uskrsnuću niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebu‟ (Mt 22, 30). Isus ponovno potvrđuje da zemaljski brak nije krajnji cilj sam po sebi, već je znak budućega nebeskog braka. To je preteča konačne istine, kada će zemaljski znak konačno ustupiti mjesto nebeskoj stvarnosti. U uskrsnuću će tijelo biti uskrsnuto kao vječno, neraspadljivo, produhovljeno i božanstveno. Ipak, kao i kod svakog bračnog prijedloga, neophodan je obostrani pristanak. Moramo dati svoje „da“ kroz vjeru i prinošenje sebe.

Brak je izgrađen na tome poimanju slobodnog, iskrenog dara sebe drugome. Dar sebe u braku znak je i analogija Kristova potpunog darovanja sebe za svoju Crkvu. Na Posljednjoj večeri, kada Isus uspostavlja euharistiju, kaže: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje‟ (Lk 22, 19). Isus se nudi tjelesno za nas, svoju nevjestu. Njegovo potpuno samodarivanje svoga tijela dovršeno je s Njegovim raspećem na križu. Na isti je način euharistija obnova Kristova supružničkog darivanja Njegova tijela. Isusovim riječima: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu‟ (Iv 6, 56). Ovo je naše zajedništvo u jednom tijelu.

Božji izvorni plan za brak

Isus nas neprestano upućuje na početak kako bismo vidjeli izvorni Božji plan za brak. U svom odgovoru farizejima o braku, Isus kaže: “ali od početka ne bijaše tako” (Mt 19, 8). Implicitno nam govori da određeni zaostali odjek te izvorne nevinosti ostaje u nama. U ljudskoj „izvornoj golotinji‟, Adam i Eva „bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida‟ (Post 2, 25). Nisu imali srama, straha ili požude, već samo nevinost. Njihova složena priroda, tijelo i duh, bila je u savršenom skladu. Adam i Eva vidjeli su jedno u drugom cijelu osobu koja je savršeno odražavala Stvoritelja. Njihov potpuni dar jedno drugome bilo je utjelovljenje Božje ljubavi koja se dariva, i savršen izraz vjenčanog značenja njihovih tijela. Krist nas poziva da to obnovimo. Naravno, s padom čovjeka u istočni grijeh, u svijet su ušli nemoral i smrt. Adam i Eva sašili su smokvino lišće kako bi pokrili svoja tijela i sakrili svoju sramotu. Govoreći jezikom mita, u povijesti postanka nešto je strahovito pošlo po zlu i od tada više ništa nije isto. Savršen sklad tijela i duha bio je narušen. Naša ljudska priroda bila je povrijeđena pohotom, ponosom, požudom i neposlušnošću. Otkriće osobe kao slike Božje, teologija utisnuta u naša tijela, postalo je zamagljeno.

Ipak, kako ističe sv. Ivan Pavao, unatoč grijehu, „brak je ostao platforma za ostvarenje vječnih Božjih planova.“ To je najevidentnije u Utjelovljenju. Isus je htio da se utjelovi u obitelji te da ga odgajaju majka i otac. Isusovo utjelovljenje prikazuje kako su tijelo, brak i obitelj i dalje „vrlo dobri‟. Ističe središnje mjesto sakramentalnog braka. Sveto pismo nam govori da na „svadbu bijaše pozvan i Isus“ (Iv 2, 2). Njegova prisutnost posvećuje sakrament. Isus je učinio svoje prvo javno čudo na svadbi u Kani, pretvorivši vodu u vino. Svadba u Kani ukazuje na Njegovu ženidbu na Kalvariji, kada daje svoje tijelo za svoju mladu.

U Propovijedi na gori, Krist nas ponovno poziva na ono što je bilo na početku. Isus kaže: „Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu“ (Mt 5, 28). On nas izaziva da pronađemo nov, čist način gledanja jedni na druge, čuvajući naše oči i čistoću srca, sposobni vidjeti osobu kao sliku Božju. Isus nas poziva na obraćenje i ovladavanje sobom. Ovo je novi Isusov etos srca, u kojem je naš eros prožet agape ljubavlju. Antropološka vizija sv. Ivana Pavla je otkupljena spolnost, „etos otkupljenja tijela‟, kroz Kristovu moć, oslobođena dominacije požude i sladostrasnog samozadovoljstva. Pozvani smo na to oslobođenje i slobodu postojanja, do koje nas je Isus došao obnoviti; da „život imaju, u izobilju da ga imaju‟ (Iv 10, 10).

Sotona radi na potkopavanju našeg odnosa s Bogom

Međutim, ako je brak iskonski sakrament – primarna objava u stvaranju Božjeg unutarnjeg bića i primarna objava Kristova sjedinjenja s Njegovom Crkvom – postoji li sumnja zašto ga Sotona napada? Upravo u tom izvornom jedinstvu spolova pokušava prekinuti naše zajedništvo s Bogom. Sotonin cilj je odvratiti čovjeka od njegove vječne sudbine s Kristom. Sestra Lucija je, naime, komentirala da mnogi ljudi idu u pakao zbog „grijeha tijela‟. Iskrivljujući teologiju naših tijela, Sotona planira zamagliti trojstvenu sliku u nama. On želi ismijavati sjedinjenje našeg jednoga tijela s Kristom. Sve je izopačenije društvo koje sakrament pretvara u antisakrament, a znak iskrivljuje u đavolski antiznak. Zapanjujući gubitak seksualne etike barem u posljednjih pedeset godina, kao dio seksualne revolucije (i kasnije „kulture smrti‟), pokazuje divljački napad koji se dogodio na brak, seksualnost, rađanje i obitelj. Možemo lako vidjeti toliko krivotvorenih znakova koji su stekli široku kulturnu prihvaćenost, nažalost, mnogi čak i unutar Crkve. Kao što je sv. Ivan Pavao izjavio: „”Veliko otajstvo” ugroženo je u nama i svuda oko nas.‟ Nije iznenađujuće da je progresivni seksualni moral, osobito redefiniranje braka i spola, sada vrh koplja koji prijeti vjerskoj slobodi.

Daljnje promišljanje seksualnih zabrana Crkve, na primjer, kontracepcije, teološko je svetogrđe jer krivotvori sakramentalni znak braka. Istražujući ove uzvišene istine, sv. Ivan Pavao smatrao je svoju teologiju tijela „opsežnim komentarom‟ enciklike Humane Vitae (O ljudskom životu) i regulacije rađanja. Postavljamo li sebi teška pitanja, naprimjer, je li naš bračni savez slobodan, cjelovit, vjeran i plodonosan? U modernom racionalističkom dobu u kojem živimo, gdje se seksualnost svodi samo na biologiju, ima li mjesta za „veliko otajstvo?‟ Da bi se razumjelo crkveno učenje o kontroli rađanja i spolnoj etici potrebno je imati „cjelovitu viziju čovjeka i njegova poziva.“ Otvorenost životu ima potpunog smisla u „proročanstvu tijela“ kao slici Božjoj. Međutim, potpuni je promašaj ne prepoznati sakramentalni znak.

Možda bismo mogli, poput pape Ivana Pavla, apelirati na Gospu Fatimsku za njezinu intervenciju po pitanju braka i obitelji. U listopadu 1917., u svome posljednjem ukazanju, svijetu je dano čudesno viđenje Svete obitelji: Gospe i Djeteta Isusa u naručju svetog Josipa. Predstavili su nam se kao uzor savršene obitelji. I mi možemo u svojim obiteljima težiti svetosti i savršenstvu kroz molitvu, pokoru i sakramente. Kao što je sestra Lucija napisala o viziji Svete obitelji:

„U vremenima kao što su ova, kad se obitelj često čini neshvaćenom u obliku u kojem ju je Bog uspostavio, a napadnuta je doktrinama koje su pogrešne i suprotne svrhama zbog kojih ju je božanski Stvoritelj ustanovio, zasigurno nam se Bog želio obratiti i podsjetiti nas na svrhu zbog koje je uspostavio obitelj u svijetu.“

Stoga nas u poruci iz Fatime Bog poziva da okrenemo oči prema Svetoj obitelji iz Nazareta, u kojoj se On odlučio roditi i rasti u milosti i stasu, kako bi nam ponudio uzor za nasljedovanje, dok naši koraci idu putem svog hodočašća u nebo.

Brak je doživotni sakramentalni znak unutarnjeg Božjeg otajstva, kojega treba čedno živjeti i doživjeti u svakodnevnoj umjerenosti našeg života, u strahopoštovanju prema Kristu. Ovo je za mnoge naš putokaz prema vječnom životu. Proučimo iznova teologiju tijela, kao dio nove evangelizacije, kako bi ponovno sjala istina i suosjećanje u ovom svijetu koji im očajnički trebaju, jer vrijeme je već kasno.

Brian Kranick

 

Preuzeto uz dopuštenje sa stranice: crisimagazine.com

Preveo: K.P.

Foto: Derrick Ceyrac