Marko Matijašević voditelj je molitveno-evangelizacijskih susreta Kristofora i predsjednik udruge ʽEhoʼ. Razgovarali smo s njime o njegovu putu obraćenju, stvarima s kojima se na tome putu borio, programima udruge ʽEhoʼ, konferencijama za mlade, ʽDomu molitveʼ Zagreb, ali i o krizi liderstva u našem društvu. Cijeli razgovor možete pročitati u nastavku.
Voditelj ste molitveno-evangelizacijskih susreta Kristofora i predsjednik udruge ʽEhoʼ. Vrlo ste angažirani u društvu i mnogo toga činite za širenje kraljevstva Božjeg. No niste oduvijek bili u vjeri. Kako je tekao Vaš životni put do spoznaje Boga, Vašeg obraćenja?
Ne, nisam bio ovako angažiran oduvijek. Moj put je išao nekako postupno i nisam imao neku želju imati odnos s Bogom. Obraćenje moje obitelji krenulo je s obraćenjem majke. Ona je u jednom trenutku odlučila krenuti u crkvu pa smo s njom morali krenuti svi. Ja nisam odmah prihvatio taj odlazak u crkvu. Zapravo, trebalo mi je dosta vremena da prihvatim uopće da ću morati svake nedjelje na svetu misu, otprilike četiri godine, i onda još toliko da bih se prepustio Bogu stvarno. To sam maksimalno izbjegavao jer sam znao da, ako krenem tim putem, morat ću se mijenjati, a to nisam htio. Imao sam svoje društvo, izlazio sam svaki vikend, imao sam dugogodišnju djevojku s kojom nisam čuvao čistoću, nisam se htio toga odreći.
Kad je majka krenula na duhovne obnove u jednu molitvenu zajednicu svi smo morali krenuti s njom. Dobio sam uvjet da, ako želim van za vikend, onda moram i na zajednicu. I tako je sve krenulo. U jednom trenutku sam odlučio postati redovit, pa sam se uključio u rad zajednice. Ubrzo sam počeo raditi s mladima i tu sam osjetio da je to ono što želim raditi. Iako sam od 4. razreda osnovne sanjao o ekonomiji i pokretanju poslova, odustao sam od ekonomije i upisao teologiju, i posvetio se evangelizaciji.
Na putu Vašeg obraćenja morali ste se suočiti s mnogim stvarima. Primjećujete li možda i kod drugih muškaraca iste prepreke? Kako ih preskočiti da biste živjeli u slobodi djeteta Božjeg?
Jedna od stvari s kojom sam imao veliku borbu bio je grijeh bluda. Gledanje pornografije i masturbiranje kreće dosta rano. Puno utječe i utjecaj drugih u društvu. Moja borba s tim trajala je godinu dana nakon što sam odlučio da želim stati sa svim tim. Tada sam i naučio da to nije sloboda, jer ja sam htio stati, ali jednostavno je bilo trenutaka, dana, kad se nisam mogao kontrolirati. Jedne korizme sam htio dokazati da sam muškarac i da mogu kontrolirati svoje tijelo tako što sam htio prekinuti sve svoje bludne radnje na 40 dana, a onda nastaviti dalje. Međutim, Bog je tijekom tog vremena promijenio moje srce i do kraja korizme ja sam htio stati s tim u potpunosti. Govorili su mi da nisam normalan i da ću oboliti ako to ne radim. A ja sam još uvijek živ i zdrav.
No to nije bilo jednostavno. Borba je trajala još godinu dana. Svako malo bih pao i nastavio po starom. Ali mrzio sam to i prestajao bih odmah nakon toga. Jednom sam se ispovjedio, a sljedeći bih dan opet pao s djevojkom. Trčao bih nakon toga odmah na ispovijed. Ne bih uvijek naišao na razumijevanje na tako često ispovijedanje jer nisam zvučao ozbiljno da se želim toga riješiti. Ali baš suprotno, da nisam mislio ozbiljno, ostajao bih u tom grijehu mjesecima. I onda, samo u jednom trenutku, to je nestalo. Bog je dao svoju milost da više u tome ne budem kušan i da budem slobodan. Stvarno to ne možemo sami. Svakodnevno smo bombardirani raznim sadržajima i ta borba čuvanja pogleda je svakodnevna. I baš kod tih misli su mi pomagali zazivi iz litanija majci Božjoj: ʽDjevice premudra, Djevice časna, Djevice hvale dostojna, Djevice moćna, Djevice milostiva, Djevice vjerna.ʼ
Što Vas je potaknulo da osnujete udrugu ʽEhoʼ? Koji je njezin cilj?
Pokretanje udruge je bilo na više poticaja. Imao sam jedan san koji je bio baš značajan pa sam ga podijelio sa svojom tadašnjom djevojkom, Mirjanom, a današnjom suprugom. Ona ga je tada protumačila na jedan način i dva tjedna nakon toga tako su se počele odvijati stvari. Tada sam već bio u Kristoforima i Josip Lončar me potaknuo da pokrenemo nešto za mlade što će biti novo. Ja nikad prije nisam o tome razmišljao jer nije baš jednostavno pokretati stvari ispočetka. Puno je lakše priključiti se nečem što već funkcionira. Ako ništa, barem imate manje brige i odgovornosti.
Cilj udruge jest da mladi rade s mladima. Ako netko može svoje buduće zvanje ili znanje koje ima o nečemu uklopiti u program, onda može na taj način podijeliti to s drugima. Tako potičemo studente da već dok studiraju razmišljaju o tome da daju više od onog što se traži od njih. Ali i kroz to stječu određeno radno iskustvo u svojoj budućoj struci. Polaznici plaćaju za određene programe kotizaciju i tako pomažu voditelju/studentu zaraditi neki džeparac. Na taj način već za vrijeme studiranja mogu razvijati svoje znanje i radno iskustvo. Nisu nam svi programi edukacijskog tipa, drugi su i evangelizacijski.
U Vašoj se udruzi mogu naći različiti programi: Tobija, Jakov, Damask, Zakej, Škola govorništva… Čime se oni točno i ukratko bave? Koliko je polaznika pohodilo te programe? Imate li još koje programe u pripremi?
Tobija je program liderstva, bavimo se takvim temama i općenito na koji način voditi sebe, druge, surađivati s drugima. Jakov je program o partnerskim odnosima. Na koji način čekati partnera te kako se kasnije i ponašati u tom odnosu na kršćanski način. Damask je evangelizacijski program za krizmanike. Prolazimo kroz radionice neke ključne stvari koje svaki vjernik treba znati, a i objasniti ih na pristupačan način mladima. Zakej je program o vođenju financija na Božji način. Financije su nešto što nam je jako važno u životu, a rijetko nas tko i uči na koji način gledati novac iz Božje perspektive i upravljati njime. Škola govorništva program je za ljude koji žele naučiti javno nastupati, riješiti se treme od govora pred ljudima, naučiti se izražavati, jer vjerujemo da nije važno samo što govorimo, nego i kako to govorimo. Dosad je kroz ove programe prošlo preko 400 osoba. Za sad nemamo nove programe u pripremi.
Osim posjećenih programa, imate i posjećene konferencije za mlade od 15 do 35 godina. Ako su moji podatci točni, dosad ste održali šest konferencija u posljednjih pet godina. Koji je cilj tih konferencija?
Da, dosad smo imali šest konferencija. Cilj tih konferencija jest okupiti se jednom godišnje i uz slavljenje, predavanja i molitvu ohrabriti se za daljnji rad. Gledam to kao da trčimo maraton, a konferencija je trenutak kad malo popiješ vode i nastaviš trčati. Zove se Eho jer želimo da sve što se dogodi ta dva dana na konferenciji i odjekne dalje u srcima tih ljudi, ali i da oni to pronesu dalje.
Tema prošle konferencije bila je ʽEvo, činim nešto novoʼ i bavila se, između ostalog, ostankom mladih u Hrvatskoj usprkos prividnoj krizi i beznađu. Koje ste poticaje dali mladima da ostanu u svojoj domovini i koje ste im alate ponudili da možda sami nešto pokrenu u njoj?
Tako je, naglasak je bio na motiviranju mladih na ostanak u Hrvatskoj. Željeli smo kroz biblijske primjere, ali i pozitivne poduzetničke primjere u Hrvatskoj, motivirati mlade da vjeruju da može biti bolje. Samo se trebamo malo potruditi i vidjeti potencijal koji je pred nama. Uz duhovna predavanja imali smo i okrugli stol s nekoliko poduzetnika koji su krenuli od nule i stvorili uspješne poslovne priče. Često mislimo da nam treba puno novaca ili idealni uvjeti da bismo nešto pokrenuli i postigli. A zapravo nam možda treba samo malo hrabrosti da krenemo.
Ne znam biste li se sa mnom složili, ali u našem društvu jako nedostaje osobnog angažmana i liderstva. Većina ljudi se boji iskoračiti, pokazati drugima svoje talente, usavršiti ih, ostvariti sav svoj potencijal pa možda i povući i druge za sobom. Zašto je tome tako? Zašto mnogi osjećaju grč kad se spomenu riječi lider i utjecaj?
Slažem se da nedostaje tog osobnog angažmana i da kad se dogodi kriza liderstva imamo ovakvu situaciju kakvu imamo u društvu. Mislim da je problem taj što nas negativne vijesti demotiviraju i uvjeravaju nas da ne možemo ništa postići. Usto, često da bismo bilo što pokrenuli, imat ćemo puno prepreka koje nas preplaše pa jednostavno odustanemo. Vjerujem, da bismo uspjeli u bilo čemu, trebamo biti spremni platiti cijenu i preuzeti odgovornost za djelovanje, a na to nije svatko spreman. Nećemo uvijek imati idealne uvjete, nekad je potrebno krenuti s onim što imaš.
Mislim da imamo krivu sliku o tome što je lider i utjecaj. Kad smo imali program o liderstvu, većina je ljudi rekla na kraju da su do sad imali totalno drugačiju sliku o tome što je to lider. Lider je osoba koja ima utjecaj. A kršćanin svaki dan ima priliku ostvariti utjecaj na društvo i ljude oko sebe. Svaka osoba svaki dan bira kakav utjecaj će taj dan ostaviti na druge. Ohrabriti nekoga, utješiti nekoga, to je ostavljanje utjecaja. Nitko nas ne uči o tome kako biti lider, a svaki muškarac će jednog dana biti lider u svojoj obitelji, ili kako bismo se biblijski izrazili, glava u svojoj obitelji. Mi svakodnevno imamo priliku voditi nekoga i smatram da je važno učiti kako voditi. Isus je bio lider, i pokazao nam je kako voditi.
Pokrenuli ste i ʽDom molitveʼ u Zagrebu 2017. godine. Kakve su reakcije, kakav je odaziv, kakvi su njegovi plodovi? Imate li možda u planu pokretanje ʽDoma molitveʼ i u drugim gradovima?
Da, pokrenuli smo ʽDom molitveʼ Zagreb. Na to smo zadnjih godinu dana bili fokusirani. Želja za pokretanjem ʽDoma molitveʼ je bila tu već dugo. Zapravo, otkad sam se prvi put susreo s tom idejom prije devet godina, htio sam tako nešto pokrenuti u Zagrebu. Od pokretanja udruge bila je želja i krenuti s tim, ali smo dvije godine čekali idealne uvjete, veći prostor. Ali ipak smo odlučili krenuti s onim što imamo. Imali smo prostoriju od 13 kvadrata i počeli smo tu moliti. Dosad smo molili preko 1500 sati za razne nakane. Neke su za aktualne stvari koje se događaju oko nas, ili nam ih pak ljudi šalju. A uobičajeno molimo za Crkvu, biskupe, svećenike, obitelji, gradske i državne vlasti.
Tijekom ovih godinu dana okupio se određeni broj ljudi koji se zapalio za ideju molitve bez prestanka i zajedno se trudimo svaki tjedan održavati određenu satnicu molitve. Svaki tjedan je nova borba. Cilj nam je nastaviti graditi ovo što smo počeli i nemamo planove za druge gradove. Vjerujemo da je u ovakvom vremenu potrebno što više molitve. Vi ste aktivni u inicijativi ʽ40 dana za životʼ. To je super stvar. 40 dana u određeno vrijeme molitva ne prestaje. Idemo jednog dana imati mjesta po Hrvatskoj u kojima 365 dana molitva ne prestaje.
U Vašim se programima, susretima, konferencijama itd. može uočiti velik broj mladih. Obično je mlade teško okupiti. Kako je Vama to uspjelo?
Trenutno se po cijeloj Hrvatskoj mladi na neki način bude. I puno zajednica okuplja velik broj mladih. Mislim da nije teško okupiti mlade, ako im se ponudi prava stvar. Iskustvo Boga i Njegove prisutnosti uvijek je prava stvar. Poslanje Crkve oduvijek je bilo stvoriti uvjete ljudima da dožive Boga i da ljudi to iskustvo prenose dalje.
Koji Vam programi uskoro (ponovno) kreću? Kako se i gdje zainteresirani mogu prijaviti?
Trenutno smo u procesu uređivanja naših novih prostorija u Gundulićevoj 12 u sklopu Ženske opće gimnazije. Tu ćemo imati jednu veliku molitvenu sobu, sobu za druženje i jednu učionicu opremljenu za rad i učenje. Pa pozivamo sve koji su zainteresirani za naš rad da svrate do prostora i upoznaju se s nama i našim radom. Svaki tjedan objavimo raspored na našim ʽEho projektʼ Facebook i Instagram stranicama kad smo otvoreni i kad se može navratiti. Svi su dobrodošli.
I, za kraj, imate li kakve planove za budućnost? Gdje se vidite za, recimo, 20 godina?
U budućnosti imamo dosta planova za nove aktivnosti u sklopu novog prostora, jer su nam se sad otvorile i nove mogućnosti, ali za sad još ništa konkretno. Pratite obavijesti. Za 20 godina se vidim i dalje u evangelizaciji, samo tko zna gdje će to biti.
Razgovor vodio: K.P.
#MarkoMatijašević #Kristofori #Eho #DomMolitveZagreb #liderstvo
