Dijete uči najviše iz onoga što gleda. Uči iz ophođenja oca prema majci i majke prema ocu. Dijete udiše ono što roditelji izdišu…
Treba li otac da bi obitelj bila sretna, stabilna? Narušava li otac ravnotežu u obitelji koju majka uspostavi s djecom? Koja je uloga oca, odnosno, čemu uopće otac služi u obitelji i može li majka sve to, i još bolje?
Nije rijetkost čuti u ženskim razgovorima kako iznose iskustva upravo o tome kako kad nema muža u kući više dana uspijeva organizirati sebe i djecu i sve ide „kako treba”, a kad dođe on, navode kako nastane nered. Moje je iskustvo da se toliko dugo i toliko intenzivno žene uvjeravaju kako im je muškarac samo smetnja da polako i same počinju u to vjerovati i jedna drugu u toj ideji čak i ohrabrivati. Osobine muškaraca navode kao ometajuće za odgoj i suvišne za sebe. Tako će redovito navoditi kako teško pronalaze jednak stav u odgoju i kako je sve puno lakše kada su same.
Usklađivanje
Poznato je kako je za zdrav i dobar odgoj djece nužna međusobna suglasnost i suradnja roditelja i da imaju isti pogled na važne stvari uz sličan sustav vrijednosti. Samo to podrazumijeva ulaganje dosta napora na usklađivanju njihovih odluka. Vrlo lako se može dogoditi da majka ima jedan stav o određenom ponašanju djeteta dok otac ima drugi. Da bi donijeli konačnu odluku prema djetetu, morali bi se prvo međusobno uskladiti. Međusobno usklađivanje traži i uzmicanje od nekih osobnih principa koje imaju te je s toga usklađivanje i „napor”.
Nedavno sam imala u svojoj kliničkoj praksi jednostavan primjer. Roditelji su mi doveli dijete jer je „neizdržljivo”. Zanimalo me što je konkretno problem kod djeteta, no na taj upit oni su rekli: „Sve.ˮ Naime, ispostavilo se u nastavku razgovora kako je dijete jako dobar učenik, u školi bez ikakvih opomena, pohađa 5. razred osnovne škole i s njim u školi nemaju nikakvih problema. Problemi su nastajali u kući.
Nije izvršavao roditeljske upute o uređenju svoje sobe, ponašanja s dvojicom mlađe braće, u izvršavanju kućnih obveza. Majka je vrlo brzo preuzela dominaciju u razgovoru kako bi mi detaljno pojasnila sve nepodopštine koje radi, no nehotice je vrlo brzo u razgovoru s teme ponašanja sina prešla na temu ponašanja oca. Daljnji tijek razgovora je tekao u navođenju niza „nepodopština” koje njoj smetaju u ponašanju njezina muža. Navodila je kako je on loš primjer djeci jer i sam nije uredan, ne onoliko koliko ona očekuje od njega. Kako kad ona kaže djeci da joj pomognu npr. usisati on prokomentira od čega se imala umoriti kad nije ništa u kući radila, na što se on nasmije, a zatim i djeca. Sve to skupa je nju vidno uznemirivalo. Tijekom razgovora dijete, koje je na početku trebalo biti u središtu psihoterapijskoga razgovora, odjednom je postalo kao slučajni promatrač prepucavanja nezadovoljstava dvoje odraslih neusklađenih bračnih partnera.
Na sve komentare majke ni otac nije ostao suzdržan. Počeo se i on prisjećati niza situacija u kojima nije naišao na odgovarajuću podršku od strane supruge pri donošenju svojih odgojnih odluka. Navodio je kako ona uvijek svaku njegovu odluku o disciplini djece, pri situacijama kada prekrše neko pravilo ili naprave nepodopštinu, vrlo lako ne poštuje. U takvim situacijama njegova frustracija bi bila jako velika te bi tada započinjala i svađa između njih. Jako bi mu smetalo ukoliko bi on dječaka poslao na spavanje bez večere, nakon čega bi mu majka kradomice svejedno večeru nosila i sl.
Promatrajući njihov odnos jasno je kako u ovom slučaju, a i u mnogim sličnim slučajevima, nije riječ o problemu „dijete” već je problem „roditelji”. Ono što u takvim situacijama dijete radi jest izvlači najbolju moguću korist za sebe. Gledajući kako će dobiti ono što želi i više se dopasti onome tko je u određenom trenutku popustljiviji prema njemu. No, koliko u tome ima dobra za izgradnju djeteta i njegova karaktera?
Poznato je i puno puta spominjano kako dijete uči najviše iz onoga što gleda. Uči iz ophođenja oca prema majci i majke prema ocu. Dijete udiše ono što roditelji izdišu. Nažalost, često se radi o jako toksičnim odnosima s kojima se djeca opterećuju te isto to manifestiraju kroz različite ispade u svom ponašanju. To se upravo dogodilo i u ovom slučaju.
Dijete točno procjenjuje gdje se kako može ponašati tako da unutar školskoga sustava, gdje su jasna pravila i dosljedne posljedice, dijete nema nikakvih ispada u ponašanju dok unutar obiteljskoga doma, gdje niti postoje jasna pravila, jer svatko od roditelja se drži svojih, niti su dosljedne posljedice dijete manifestira nepoželjna ponašanja ispitujući granice do kojih može ići. To sve je samo pokazatelj zdrave osobine djeteta za istraživanjem i nezrelih osobina roditelja za odgojem.
„Dodatno” dijete
Izjave majki kako na broj djece koje imaju nadodaju i oca samo je presjek odnosa koji imaju i uloga kako ih razumijevaju. Ako žena muškarca doživljava kao samo još jedno dijete koje ima u svom odnosu prema njemu, tako se počinje i ponašati. Tada muškarac iz ravnopravne uloge u njezinu razumijevanju ulazi u ulogu djeteta. Takva dinamika u obitelji narušava dvije važne slike. Prvo, muškarac se uz takvo tumačenje njegova značaja u obitelji od strane žene počinje osjećati neozbiljno shvaćen, degradiran, ponižen.
Drugo, djeca dok takvu dinamiku gledaju i sama počinju, ne samo neozbiljno doživljavati oca i ne uvažavati njegov autoritet nego u njihovim očima i majka gubi na važnosti i značaju budući u psihologiji djeteta postoji uloga „roditelj”. U tu ulogu su jednako svrstani otac i majka. Tako će dijete meni kroz razgovor reći: „roditelji su mi naporni”, ili „roditelje nije briga za mene” i sl. Kada idem s njima analizirati detalje iz odnosa, onda možemo doći do toga da se jedan roditelj više posvećuje djetetu, ili da više daje prostora djetetu, no dijete će ih olako staviti u istu ulogu i reći „oni – roditelji”.
Dakle, dok se roditelji nadmeću tko od njih je više ili manje u pravu u odgoju, u očima djeteta su uglavnom jednaki. To roditelje zna često iznenaditi, a majke razočarati jer su uvjerenije kako su ipak nekako više uspjele djecu pridobiti za sebe a na kraju se ispostavi kako su u očima djeteta i ona i otac isto: „naporni, dosadni, nerazumni…”
Kriza očinstva je termin koji se sve više može čuti. Iz svoje kliničke prakse zaključujem kako do krize dolazi razumijevanjem uloge oca od strane samoga muškarca te, s druge strane, ovisno o razumijevanju uloge oca od strane žene. Znatno je lakše odustati od uloge oca i prestati se boriti za usklađenost sa suprugom, za kvalitetan odnos s djecom i jednostavno se prepustiti ulozi „dodatnoga djeteta” koje im supruge nerijetko dodijele. Iz razumijevanja uloge kao onoga „tko vodi obitelj” i za kormilom je, prijeći u ulogu „onoga koji je vođen” i leži na palubi čekajući hoće li mu kapetan (žena) tu i tamo dodijeliti koji zadatak i obvezu (koju će svakako gledati izbjeći). Slika toga je sve veći broj današnjih očeva koji u potrazi za bijegom s broda (dom) u kojem kapetan (supruga) samouvjereno kormilari, vrijeme provode u sportovima s „ekipama”, lovu, kladionicama, i bilo gdje drugdje samo kako bi što manje bili u prilici za konflikte.
Biti sama u odgoju djece jest „lakše” s jedne strane budući da je tada sve onako kako žena odredi i ne treba se usklađivati sa suprugom, no s druge strane posljedice su trajne i nenadomjestive, kako za emocionalni razvoj djece, za izgradnju slike njih kao budućih bračnih partnera tako i za mentalno zdravlje majke i oca. Majke sagorijevaju pretrpane brojnim obvezama koje su, jako često, samoinicijativno natrpale na sebe (jer će one to najbolje) dok očevi pogubljeni u svojoj ulozi manifestiraju svoja ponašanja od potpune nezainteresiranosti za sve što se u obitelji i s djecom događa, do krajnje frustriranosti što su „izbačeni emocionalno” iz doma pokušavajući neprimjerenim agresivnim ponašanjima povratiti ulogu sebe kao oca.
Tako je lijepo bilo čuti brojne vjernike koji su nakon imenovanja novoga pape izjavljivali kako se osjećaju smirenijima, sigurnijima jer: imamo svetoga oca. Kao u duhovnom smislu, isto tako i u psihološkom, lijepo je imati oca za smirenost i sigurnost. Na majkama da tu ulogu njeguju u svojim muževima, a očevima da se za nju bore. Na blagoslov djece.
Izvor: svjetlorijeci.ba
