Generacija koja se iz škole vraćala pješice, s torbom na leđima i srcem punim nestrpljenja… ne da bi uronila u ekran, nego da što prije napiše zadaću i potrči van s prijateljima.
Generacija koja se igrala skrivača do mraka, koja je znala običan list papira pretvoriti u avion, komad špage u zmaja, a sjajnu kuglicu u pravi mali dragulj.
Ulice su bile naša kraljevstva, a nogostupi – naša igrališta.
Uspomene smo čuvali u fotoalbumima, a ne u digitalnim mapama.
Roditelje smo zvali „mama” i „tata”, a ne „starci”.
Navečer smo šaptali pod pokrivačem, nadajući se da naši mali tajni razgovori s braćom i sestrama neće doći do roditeljskih ušiju.
Ta generacija polako odlazi, tiho, ali neumoljivo… ostavljajući za sobom blag sjaj, uspomene zauvijek upisane u srcu i miris vremena koje je bilo jednostavnije, nježnije i nezaboravno.
Mi smo upoznali pravo djetinjstvo. I prije svega – proživjeli smo ga u potpunosti.
(Nepoznat autor)
Foto: Unsplash
