Jednom kada dijete dosegne dob razuma, ono je spremno svjesno prihvatiti vjeru. Sveta Edita objašnjava da bi cilj vjeroučitelja, kako roditelja tako i učitelja, trebao biti „uspostaviti izravan, čvrst odnos sa svijetom vjere, koji će trajati i nakon što njezina poduka prestane i koji se odupire opasnim učincima koji se suprotstavljaju iz drugog smjera”. Ona nudi nekoliko ideja o tome kako uspostaviti ovaj odnos.
1) Djeci treba čitati biblijske priče
Priče iz Biblije „ostavljaju dubok dojam na mladenačku maštu tijekom ranih školskih godina”, ona piše, objašnjavajući da svaka priča poziva djecu ravno u dubine teološke istine, kao što su Evanđelja o Božiću, uvodeći „otajstvo Utjelovljenja i uzvišeni poziv Majke Božje” i priču o Posljednjoj večeri, uvodeći „smisao Euharistije te čitanje o Muci i Uskrsnuću za razumijevanje značenja otkupljenja, patnje ili smrti, i uskrsnuće”.
Moguće je izvući druge istine iz različitih biblijskih priča, kao što su one o Izraelcima u Starom zavjetu, koje nam pokazuju našu vlastitu grešnu prirodu i potrebu za pokajanjem ili individualni poziv svakog od nas da upoznamo, volimo i služimo Bogu.
2) Djeca trebaju doživjeti lijepe vjerske običaje
Sveta Edita objašnjava važnost okruživanja djetetova odgoja dubinom i bogatstvom običaja za „blagdane crkvene godine kao što su došašće i Božić te svibanjske pjesme”.
Ona također naglašava važnost zajedničkog pohađanja crkve „uz dobro planiranu liturgijsku molitvu i pjesmu”. Međutim, te stvari ne bi trebale ostati na razini „puke mašte, osjećaja i sile navike”. One moraju prodrijeti u cijeli život djeteta. Ona objašnjava: „Samo kada je liturgijska molitva izraz liturgijskog života, doista će plodonosno i formativno pridonijeti u procesu vjeronauka“.
3) Djecu treba pripremati za primanje sakramenata što je prije moguće
Potpuno svjesna stvarnosti naše pale prirode, ona naglašava da se moramo osloniti na „još jače stvarnosti nadnaravnog”. Prema njezinu mišljenju, što prije djeca počnu redovito primati sakramente, a posebice euharistiju svakodnevno, to će njihova vjera biti čvršće utemeljena. Međutim, jednako je važno da se djeca pripreme za „smisleno primanje sakramenata”. A da bi to učinila, moraju također primiti upute o istinama nadnaravne stvarnosti prisutne u svojstvenoj Stvarnoj Prisutnosti.
4) Djeca bi trebala dobiti „temelj jasne i temeljite dogmatske pouke” uz mudro vodstvo kako bi spoznali vjeru „ne samo razumom, već i srcem”
Ova četvrta smjernica nadovezuje se na ostale koje pomažu da dijete postane osjetljivo za razumijevanje katoličke vjere. Njihova je mašta zaokupljena biblijskim pričama, žive i dišu liturgijsku godinu, imaju osnovno razumijevanje i redovito sudjelovanje u sakramentima. Oni su tada spremni uključiti se svojim intelektom u ono što osjećaju u svojim srcima i spremni su rasti u svojoj ljubavi s većim razumijevanjem.
Sveta Edita želi da dijete „prodre u otajstvo vjere” cijelom svojom osobom uz „intelektualno prepoznavanje” i “dobrovoljno prihvaćanje voljom”. Upoznavanje s „tajnama kršćanstva mora uvijek dovesti do preobrazbe načina života”.
5) Mladi umovi i srca samo će se uspješno oblikovati u vjeri „kada ljudi koji djecu uvode u tajne i sami budu prožeti i kada im životi budu oblikovani tim misterijima”
Ova zadnja točka je na neki način najvažnija. Ne možemo usmjeravati djecu prema cjeloživotnoj vjeri ako ne živimo ono čemu ih učimo. Sve te prakse koje dajemo djeci već trebaju biti dio naših života. Biblijske priče koje dijelimo trebaju proizaći iz naših vlastitih iskustava čitanja.
Uz djecu trebamo se pridržavati običaja liturgijske godine, ulazeći svake godine sve dublje u otajstva te se moramo oslanjati na sakramente kako bismo imali milost ustrajnosti u vjeri. I podučavajući našu djecu, rastemo i mi u našem znanju i proučavanju misterija kršćanstva.
Izvor: svilija-metkovic.com
