Spartanci nisu imali samo vještine i obuku koje su opravdavale njihov glas strašnih ratnika. Oni su taj ugled dodatno učvršćivali – i povećavali svoju učinkovitost na bojištu – pažljivo njegujući vanjski izgled koji je odražavao njihovu unutarnju snagu.
Neprijatelja su zastrašivali i prije nego što bi mu se približili na domet koplja. Dok su čekali zapovijed za napad, stajali su uspravno i nepomično u falangi, a sve – od odjeće do oružja – odavalo je snagu, disciplinu i neustrašivost.
Spartanski ratnici nosili su grimizne tunike i ogrtače (koje bi odbacili prije same bitke). Ksenofont navodi da se ta boja smatrala „najmanje nalik ženskoj odjeći i najprikladnijom za rat“. Iz toga je nastala poznata, iako povijesno nepotvrđena, tvrdnja da je crvena boja odabrana i zato što bolje prikriva krv te tako skriva rane i slabost pred neprijateljem.
Preko tunike spartanski hoplit nosio je oklop, a na lijevoj ruci štit ispoliran do visokog sjaja koji je blistao na suncu.
Spartanci su nosili dugu kosu. Nekada je takva frizura bila uobičajena u cijeloj Grčkoj, ali su je Lakedemonjani zadržali i nakon što su drugi grčki gradovi prihvatili kraću kosu. Za Spartance je duga kosa bila simbol slobodnog čovjeka. Plutarh bilježi da su vjerovali kako ona „lijepoga čini još ljepšim, a ružnoga još strašnijim“. Pažljivo su njegovali svoj izgled, često pleli kosu i uredno podrezivali brade.
Na glavi su nosili dio opreme koji pripovjedač u romanu Vatrena vrata Stevena Pressfielda opisuje kao „najstrašniji od svih“:
„Još više je prizoru strave koji je stvarala helenska falanga pridonosio bezizražajni izgled grčkih kaciga. Njihovi brončani štitnici za nos, debeli poput čovjekova palca, široki štitnici za obraze i sablasni tamni otvori za oči potpuno su prekrivali lice. Neprijatelj nije imao dojam da se suočava s ljudima od krvi i mesa, nego s nekakvim neumoljivim, neranjivim strojem.“
Dojam je dodatno pojačavao visoki konjski grb na vrhu kacige.
„Kad bi se njihao na vjetru, stvarao je dojam još veće visine i stasitosti te ulijevao strah koji se riječima teško može opisati – mora ga se vidjeti da bi ga se razumjelo.“
Odjeća i oprema spartanskog ratnika pružale su mu dvostruku prednost. S jedne strane ulijevale su njemu samome osjećaj snage, nepobjedivosti i samopouzdanja. S druge strane izazivale su strah kod protivnika.
Snaga spartanskog izgleda „omekšavala“ je neprijateljske redove još prije prvog sudara, a njihov ugled često je bio toliko zastrašujući da je neke protivnike odvraćao od same pomisli na rat.
Uvijek obavljaj obred prije bitke
„Drži svoje ljude zaposlenima. Ako nema posla, izmisli ga. Kad vojnici imaju vremena za razgovor, njihov se razgovor pretvara u strah. Djelovanje, naprotiv, stvara želju za novim djelovanjem.“
Herodot u svojoj Povijesti piše da je prije bitke kod Termopila kralj Kserkso poslao konjanika da izvidi koliko Spartanaca ima i što rade.
Izvidnik je zatekao neobičan prizor. „Jedni su vježbali goli, a drugi su češljali kosu.“
Prije bitke Spartanci su tjeskobu držali pod nadzorom tako što su bili stalno zaposleni raznim poslovima i obredima.
Još u mladosti naučili su napamet pjesme pjesnika Tirteja koje su recitirali, pjevali i skandirali tijekom vojnih pohoda.
Danima prije bitke ujutro su vježbali prije doručka, nakon jela nastavili vojnu obuku, a poslijepodne provodili u tjelesnim vježbama i natjecanjima. U trenucima odmora uređivali su kosu i polirali brončane štitove.
Kad bi došao trenutak napada, zvuk frule omogućavao je savršeno usklađen korak cijele falange. Zbog glazbe i svih tih obreda koji su umanjivali napetost i jačali hrabrost Spartanci su napredovali prema neprijatelju polako, mirno i u savršenom redu, što je dodatno pojačavalo njihov zastrašujući dojam.
Ratnik može biti i žestok i pobožan
Spartance često zamišljamo kao neustrašive i samouvjerene ratnike.
Ipak, premda bi upravo oni mogli najlakše vjerovati isključivo u vlastitu snagu, Spartanci su bili duboko svjesni da postoje sile veće od čovjeka te su pred njima osjećali poniznost.
Bili su izrazito pobožan narod.
Povjesničar Paul Rahe piše da su još od djetinjstva bili „prožeti tako snažnim strahopoštovanjem prema bogovima da ih je ono razlikovalo od ostalih Grka“.
Pobožnost je bila jedan od temelja spartanskog morala. Prije svakoga vojnog pohoda, svakoga jutra tijekom pohoda i neposredno prije bitke savjetovali su se s proročištima, prinosili žrtve i tumačili znamenja. Za svaku važnu odluku tražili su odobrenje ili upozorenje bogova. Religiozna dužnost imala je prednost čak i pred vojnom.
Zbog vjerskoga blagdana Spartanci su odgodili slanje vojske u bitku kod Maratona. Iz istoga razloga Leonida je kod Termopila poveo samo prethodnicu, a ne cijelu spartansku vojsku.
Netko bi njihovu pobožnost mogao nazvati praznovjerjem, ali jednako se tako može nazvati poniznošću – sviješću da postoje sile sudbine koje, bez obzira na čovjekovu pripremu i sposobnost, mogu utjecati na ishod događaja i koje nije moguće potpuno kontrolirati.
Izdržljivost je temelj snage
U ratovanju falangom okretnost, domišljatost i brzina nisu bile najvažnije vrline. Presudni su bili ustrajnost, postojanost i izdržljivost.
Redovi hoplita gurali su neprijatelja svojim štitovima nastojeći probiti njegove redove i natjerati ga u bijeg.
Zato su spartanskom ratniku najviše trebali disciplina, predanost i sposobnost da ostane na svojem mjestu unatoč pritisku.
Tek kada se to razumije, postaje jasno zašto je spartanski odgoj (agoge) uključivao tako stroge uvjete: oskudnu prehranu, rijetko kupanje, samo jedan ogrtač tijekom cijele godine, bez obzira na vrijeme, ležajeve od trske te neprekidne tjelesne vježbe i sportska natjecanja.
Platon je primijetio da je spartanski odgoj zapravo bio neprekidan niz ispita izdržljivosti.
Cilj nije bio trpjeti radi same patnje, nego razviti prilagodljivost, otpornost na bol i sposobnost podnošenja teških i promjenjivih okolnosti.
Mentalna čvrstoća jačala je tjelesnu, a tjelesna mentalnu.
Namjera je bila oblikovati upravo onu snagu koja je spartanskom ratniku bila najpotrebnija – sposobnost da pod pritiskom zadrži položaj.
Patton je to sažeo riječima:
To je načelo oblikovalo čitav spartanski način života – od arhitekture do odijevanja i prehrane.
Zato riječ „spartanski“ i danas označava jednostavnost, strogost, štedljivost, spremnost na podnošenje neudobnosti i prezir prema raskoši.
Isto je načelo vrijedilo i za govor
Spartanci su govorili kratko, sažeto i sadržajno. Govorili su samo kada su imali nešto važno reći, i to u kratkim, britkim rečenicama punim duha i dosjetljivosti.
Svoje su riječi brusili jednako pažljivo kao i koplja.
Prema predaji, kada je makedonski kralj Filip II. poručio: „Ako uđem u Lakoniju, razorit ću Spartu.“
Spartanci su odgovorili jednom jedinom riječju: „Ako.“
Jednako je poznata i zgoda iz Termopila.
Jedan je vojnik rekao Leonidi da Perzijanci ispaljuju toliko strijela da će zakloniti sunce.
Spartanski kralj mirno je odgovorio: „Onda ćemo se boriti u sjeni.“
Izvor: artofmanliness.com
Prijevod: M. Đ.
