Čega ćete se odreći u korizmi? Hoćete li prestati: pušiti, kockati se, odlaziti bioenergetičarima, vračevima, zvati tarot majstore po lokalnim televizijama u sitne noćne sate, zlostavljati bližnje (ženu, muža, djecu, roditelje), prestati neumjereno piti, dangubiti, u ženama/muškarcima gledati samo predmet požude, oholiti se, sebično gaziti preko drugih samo da ostvarite svoj cilj…?
Ima toga još puno što salijeće čovjeka na njegovu životnom hodu. Riječ je o grijesima. O zlu koje nas duhovno, a onda neumitno i tjelesno, ranjava i malo pomalo uništava. Nas čini nesretnima, a naš život besmislenim. I lijepo je to da se u korizmi odričemo nečega što nam godi, ili s druge strane ako u tom vremenu na poseban način ustrajavamo u borbi protiv neke ovisnosti ili loše navike, no, počesto sve staje na tome.
Malo sam razmišljao ovih dana o korizmi, što bi ona trebala zapravo značiti? Zašto je ona tako važna za život vjernika da ju je Crkva posebno istakla? Jeste li se i vi to zapitali? Znadete li? Možemo zajedno razmišljati čitajući tekst iz evanđelja:
Kušnja u pustinji (Mt 4 1-11)
(Usp. Mk 1, 12–13; Lk 4, 1–13)
1 Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. 2 I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje.
3 Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« 4 A on odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.«
5 Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama 6 i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe
i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.«
7 Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«
8 Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu 9 pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« 10 Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!«
11 Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.
Kao što vidimo iz Evanđelja, Isusova pustinja (korizma) ima dva dijela – mrtvljenje i suočavanje sa sotonom. Prvi dio evanđelisti (Matej i Luka) ne opisuju tako detaljno kao sam susret Isusa sa sotonom. Zašto? Pretpostavljam zato što su htjeli nešto naglasiti. Detaljno opisujući Isusovo suočenje sa sotonom i tri kušnje na koje Ga je postavio, vjerujem da su htjeli taj završetak naglasiti.
Tri sotonine kušnje?
„Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.“
Sotona se ruga Isusu. Ruga se čovjeku. Svaki put kada ustraje na putu života u poštenju, istini i pravednosti. Kada odbija kruh zarađen na nepošten način. Ruga se danas osobito sirotinji u našoj domovini, ali i diljem cijeloga svijeta, koja jedva preživljava. Ima lice korumpiranih političara, lihvara, mešetara, bezobzirnih izrabljivača radnika… Sotona svoju kušnju danas izriče drugim riječima – snađi se i uživaj, jer život kratko traje!
„Ako si Sin Božji, baci se dolje!“
Koliko li samo vjernika danas nasjeda na ovu sotoninu zamku. Moralni zakoni su nategnuti do krajnosti. Više se ne zna što je dobro, a što zlo. Jer sve se u „određenim kontekstima“ može prikazati kao dobro. Ljubavlju se proglašava sebično udovoljavanje nagonima. Dobrotom se proglašava proračunato iskorištavanje tuđe patnje. Istinom se proglašava i ono što je svakom zdravorazumskom promišljanju laž. I sve se to zaogrće neprestanim perpetuiranjem fraze – Bog je milosrdan, on nas voli. I ljudi nasjedaju. Bacaju se naivno u ponore iz kojih nikad ne iziđu. A Bog je pravedan, jasan je kad upozorava da udaljavanjem od Njegovih zapovijedi čovjek zapada u smrtnu pogibelj.
„Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.“
I mnogi mu se klanjaju. I gledamo ih kako su slavni, vladari, moćnici… No to je samo privid. Drugo sotona ni ne može dati osim privida i laži. On je otac laži. Iza nasmiješene fasade onih koji mu se klanjaju nalazi se pustoš. Duševni pakao koji svakom sekundom žešće peče vatrom besmisla, ispraznosti, nemira, nezadovoljstva, prokletstva…
Vjerujem da ste i sami čitajući retke iz Evanđelja izvukli tumačenja. Vjerojatno i različita od mojih. No ono što sam zapravo htio naglasiti jest to da mi se čini da nam se korizma najčešće svede samo na prvi dio iz opisa Isusove korizme – mrtvljenje. Grčevito svaki dan ustrajemo, na primjer, u tome da ne zapalimo cigaretu. I dođe Uskrs i to je to. A što s drugim dijelom? Imamo li hrabrosti zaputiti se s Isusom u pustinju (korizmu), kako bi se tamo suočili sa svojim „demonima“? Onima koji se ne otkrivaju samo tako? Onima koje izbjegavamo uopće spomenuti, priznati da nas truju svojim stalnim navođenjem na grijeh? Onima koje smo prividno zaključali iza svakojakih obrambenih mehanizama?
Sam čovjek protiv sotone i zla ne može. Ali s Isusom je sve moguće. To vama, i sebi, od srca želim – blagoslovljen korizmeni hod koji će nas dovesti do uskrsnuća u novom životu s Isusom! Njemu možemo predati sve svoje strahove i boli. On nas jedini od njih može osloboditi.
P.S. Preporučam vam za slušanje pjesme sjajne glazbenice Lauren Daigle. U ovoj pjesmi ona pjeva sljedeće stihove:
Ti kažeš da sam voljena kada ne osjećam ništa
Ti kažeš da sam jaka kada se osjećam slabo
Ti kažeš da me držiš kada počnem padati
Kada nigdje ne pripadam, Ti kažeš da sam Tvoja
I ja vjerujem, oh ja vjerujem u sve što Ti kažeš o meni
Ja verujem…
Da, jedino je bitno što Bog misli o nama…
Korizma je povlašteno vrijeme u kojem to možemo saznati.
Foto: Pixabay
