Društvo potkraj 20. i početkom 21. stoljeća doživljava jako velike promjene. Sve se odigrava vrlo velikom brzinom na svim područjima života, od tehnologije do znanosti. Jedva se stigne pratiti taj munjevit zaokret, tako da ni istraživanja ne stignu pratiti sam tijek razvoja. Ni čovjek nije ostao nedodirljiv i po strani sa svojim osjećajima.
Teško je opisati događanja koja dodiruju sva područja. Čovjek je pred izborom: prihvatiti sve izazove koji su pred njime ili ih ignorirati. Život je nekada bio jednostavniji i tekao je sporije. Danas smo mnogo užurbaniji i živimo u stalnoj napetosti. Za ono što danas čovjek doživi u godinu dana, nekada su trebala desetljeća. Sve to utječe na čovjekovu psihičku strukturu.
Kamo nas je sve ovo dovelo? Nema dvojbe da je čovjek dobrano izgubio orijentaciju i sigurnost u sebe. I to usprkos tomu što nam na raspolaganju stoje tolika tehnička dostignuća i znanstvena potpora. No mnoštvo informacija koje posjedujemo i brzina kojom one dopiru jednostavno nas prezasite tako da nismo kadri sve slijediti. Dobro smo informirani na području znanosti, socijalnom i ekološkom području, ali premalo o onome što nadilazi ta područja. Nedvojbeno je da se čovjek premalo ili uopće ne stigne informirati o nečemu što je mnogo složenije i važnije, naime, o „duhovnome karakteru“, o stanju duha.
Dodirnuli smo vrlo važno područje koje se odnosi na pitanje istinske vrijednosti. U pitanju su temeljne vrijednosti koje se tiču čovjeka pojedinca, a i društva u cjelini. Bilo bi pogrešno reći da vrednote više ne postoje, naprotiv, one su tu, ali su prikrivene i zaboravljene. Težište se promijenilo, tako da su mnoge vrijednosti nestale iz javnoga života i na njihovo su mjesto došla drukčija poimanja stvari. Ono što je nekada bila vrednota, vrijedno poštivanja, danas je, nažalost, neprepoznatljivo. Umjesto općih vrednota, danas je na pozornici individualni doživljaj.
Gubitkom orijentacije i nestankom bitnih vrijednosti: obiteljskih, moralnih, etičkih, javnih, sve postaje nepreglednije, nedohvatljivije i nejasnije, tako da to stvara strah. Što je više neizvjesnosti i straha, to je više prostora za paniku. Nesigurna sadašnjost i nejasna budućnost stvaraju šok. Promatrajući situaciju u nama i oko nas, možemo slobodno reći da smo ušli u svojevrsnu krizu od povijesnoga značaja. No kako čovjek reagira na sve to? Najčešća reakcija jest povlačenje u sebe, u privatnost, jer mislimo da i onako ne možemo ništa promijeniti. Nasuprot tomu postoji tip ljudi koji reagiraju spontano i brzo, ali bez temeljita i smirena preispitivanja složenosti stanja i problema, tako da upadnu u paniku i sukob sa samim sobom i okolinom. Izgube orijentaciju i naiđu na tzv. jake osobe koje točno znaju što Bog od nas traži.
Nažalost, mnogi se ozbiljni kršćani nađu u fundamentalizmu – bilo lijevoga bilo desnoga usmjerenja – i postanu žrtve „proroka diktatora“. Pojavljuju se pojedinci koji se organiziraju i nude alternativni život. To ide toliko daleko da ljudi ostavljaju svoja zvanja, stvaraju udruge i žive u zajednicama, komunama; žive od socijalne pomoći. Neki putuju po svijetu poput nekadašnjih nomada. Napuštaju organizirani građanski život i vraćaju se prirodi. Druga skupina ljudi pokušava povremeno pobjeći od pritiska i ritma posla kako bi odahnuli. Uključuju se u razne grupacije i sudjeluju na raznim seminarima koji nude opuštanje i prikupljanje nove energije. Nudi se pronalazak puta prema unutra, uranjanja u sama sebe, što je neka vrsta nove vjere. Čovjek bi trebao s pomoću određenih fizičkih i psiholoških tehnika doći do svoga izvora. Nažalost, to je obično bježanje od sebe, ali s malo učinka.
Želimo li pobliže upoznati karizmatska kretanja, treba pogledati u strane, tuđe kulture i njihov način življenja. Duhovnost je postavka prema životu, ljudima i svijetu. Tu pripadaju emocionalni naboji i razumska tumačenja. Oni oblikuju naše ponašanje i socijalne odnose, ali isto tako naše nutarnje životne vrednote. Da bismo upoznali stranu kulturu, moramo pokušati razumjeti duhovnost dotičnih ljudi.
Svaka kultura ima svoju duhovnost koja ovisi o dosta činjenica. Ljudi koji obrađuju zemlju i žive od njezina uroda imaju poseban odnos prema prirodi. Naprotiv, ljudi zaposleni u industriji ovisni su o tehnici i njezinim dometima. Duhovnost dakle ovisi o stupnju kulture i načinu života, kao i o mitologiji i religioznim predodžbama.
Ljudi prijašnjih kultura vjerovali su u mnogovrsnost božanstava koja su utjecala na njihov život. Vjerovali su – a i danas je to slučaj u nižim kulturama – da duše njihovih predaka žive negdje drugdje i motre na njihovo ponašanje u životu. Doživljavaju u prirodi njima nedostupne snage i želja im je da ih one štite. Zbog toga izvode razne obrede i simbolične čine.
U globalnome svijetu sve je dostupno i pristupačno. Ljudi putuju uzduž i poprijeko zemaljskom kuglom i susreću se s raznim kulturama, običajima i religijama. Potrebno je upoznati temeljne odrednice i smjerove tih svjetonazora. Treba u glavnim crtama promotriti kulture istočne Azije; indijsku i budističku kulturu; japanski i kineski način življenja. Ovom krugu svjetonazora pripada oko 2,6 milijardi ljudi, a to je oko 45 % stanovnika u cijelome svijetu.
Slijede načini života i vjerovanja afričkih naroda i starih plemenskih kultura. Određeni način duhovnosti susrećemo kod mnogih drugih kultura Azije, Sjeverne i Južne Amerike, Oceanije i Australije. Kod svih se jasno vidi velika blizina prema prirodi, predcima i božanskim zaštitnicima, vjeri u magične snage, riječi i djelotvornost znakova.
Posebnu pozornost treba također posvetiti tumačenju života u pisanim kulturama Staroga istoka (Sumera, Babilonaca, Egipćana, Perzijanaca), kao i starih europskih naroda (Grka, Rimljana, Kelta, Germana, Slavena). Samo tako možemo razumjeti tragove pojedine kulture i vjerovanja.
Monoteističke religije: židovstvo, kršćanstvo i islam, imaju svoju duhovnost. Kršćanska kultura i duhovnost zahvaćaju danas oko 2 milijarde ljudi, a islam više od milijarde. Osim kršćanstva prakticiranog i vezanog za Crkvu, već dosta dugo postoji i ono koje bismo mogli nazvati „kršćanskom kulturom“, koje selektivno živi kršćanske sadržaje. Danas na pozornici imamo nove oblike duhovnosti i poimanje života, a to znači drukčije životno stajalište. Ovu mnogovrsnost tumačenja života mnogi sažimaju u pojam „ezoterizam“. U današnjemu modernom i postmodernom društvu imamo priliku slobodno birati oblike duhovnosti. Izbor obično biramo prema osobnoj koristi koju od toga očekujemo. U protestantizmu se tako u 20. st. posebno nametnuo pokret pentekostalizma, koji se s vremenom udomaćio i u katoličanstvu.
Izvor: vjeraidjela.com
Foto: Unsplash
