Na zahtjev mojih novih prijatelja iz pokreta javne molitve krunice u Sydneyu, čija je hrabrost inspirirala mnoge diljem Australije i šire, pišem ovo razmišljanje. Dugo sam tražio apostolat koji bi mogao probuditi i izazvati muškarce, a kad sam otkrio kako muškarci mole krunicu, osjetio sam kako se u meni rasplamsava vatra.
Jednog dana, dok sam razmišljao o tome kako okupiti muškarce da mole krunicu i pripreme se za velike duhovne bitke našeg vremena, osjetio sam potrebu da potražim pokret u svom gradu. Na moje iznenađenje, otkrio sam da takve javne krunice ne postoje – u Monterreyu u Meksiku osnovana je mala grupa pod nazivom Caballeros del Rosario (Vitezovi krunice), inspirirana našom braćom iz Poljske.
Pridružio sam im se. Isprva smo bili samo nas trojica: moj otac, moj sin i ja. Kleknuli smo da se pomolimo usred bučnog sajmišta dok su nas okruživali smijeh i distrakcije svijeta. Taj trenutak testirao je moju koncentraciju i hrabrost, ali više od svega, natjerao me da pogledam svoga desetogodišnjeg sina i divim se njegovoj ustrajnosti, a njegova predanost i ozbiljnost su me ponizile.
Ipak, grupa je ostala mala. Nakon nekoliko pokušaja, nitko drugi nije došao. Postao sam tužan. Vjerovao sam da krunica zaslužuje pokret koji će protresti ulice, koji će odjeknuti Ave Marijom na takav način da će probuditi duše i izvući ljude iz tišine u hrabrost. Stvarnost je, čini se, dokazivala suprotno: nedostatak predanosti, ravnodušnost i, prije svega, strah.
Živimo u vremenima kada se javno izražavanje vjere čini rizičnim. Muškarci su često u iskušenju da šute – kako bi izbjegli ismijavanje, kako bi sačuvali svoja radna mjesta, kako ne bi bili označeni kao fanatici. Istina je jednostavna: kršćanstvo nije za one slaba srca. Biti kršćanin zahtijeva hrabrost, poniznost i snagu. Tihi čovjek, suočen sa svijetom koji ismijava Boga, je tragedija.
Prošli su mjeseci. Moja vjera je počela hladiti. Depresija, usamljenost, pa čak i alkohol počeli su me okruživati svojim lažnim utjehama. Jedne noći, očajan i umoran, stajao sam pred slikom Gospe Guadalupske u svojoj dnevnoj sobi i vapio: „Koja je svrha svega ovoga? Želim da moj život bude važan. Želim ti služiti.“
U tom trenutku osjetio sam kako mi njezin pogled probija srce. Prostrujao me drhtaj. Tad se tišina prekinula: telefonski poziv s nepoznatog broja. Na moje zaprepaštenje, bila je to nacionalna koordinacija muške krunice. Objasnili su da vođa u Chihuahui više ne može nastaviti i pitali me hoću li preuzeti.
Pogledao sam Gospu i rekao „Da“, bez oklijevanja – baš kao što je i ona jednom dala svoj vlastiti Fiat. Ponekad su Božji odgovori neposredni, snažni i neporecivi.
Druga krunica bila je u prosincu, na hladnoći, u sedam ujutro. Očekivao sam samo „Tri mušketira“ – ali sam svejedno poslao poruku grupi:
„Naš Gospodin Isus Krist je uzor istinske muževnosti. U svojoj Muci pokazuje nam kako hrabro podnositi patnju, bez prigovora, s molitvom i ljubavlju. Ove subote kleknut ćemo na hladnoći, a ta mala žrtva bit će naš prinos. Neka nas naša krunica učini ljudima po Kristovu srcu. Budite hrabri! Kristu Kralju, po Kraljici!“
Na moje zaprepaštenje, došlo je deset muškaraca. Zatim dvadeset. Zatim dvadeset pet. Danas se okuplja više od 200 muškaraca, a broj nastavlja rasti.
Počeli smo moliti na značajnim mjestima: na trgovima gdje su se nekoć odvijala pogubljenja, kao činovi zadovoljštine; ispred bolnica, moleći se za bolesne dok su njihovim obiteljima nudili hranu i kavu; ispred katedrale, kao ujedinjeni svjedoci vjere. Jedne nezaboravne noći, više od 200 muškaraca odjevenih u odijela, s krunicama u rukama i ružama za Gospu, svečano je prošlo kroz povijesni centar grada, dok je glazba pratila našu molitvu. Te noći, na mjestu ispunjenom barovima i noćnim životom, Krist i Njegova Majka hodali su ulicama – i čak su lokalni mediji to prepoznali kao povijesni trenutak.
Sve ovo – nikad nisam mislio da sam sposoban. Nekad sam se užasavao javnog nastupa, a sada držim konferencije. Sve što se od mene tražilo bio je jednostavan DA. Bog i Gospa su se pobrinuli za ostalo.
Izvor: australianmensrosarycrusade.org
Preveo: M. Đ.
