J. R. R. Tolkien bio je romantičar. Kad je s 16 godina upoznao svoju buduću ženu Edith, bio je trenutno očaran njome i odmah je započeo s neformalnim udvaranjem redovito je vodeći u lokalne kuće čajeva.
Kad je svećenik koji mu je bio zakonski skrbnik saznao za ovu romansu, zabranio mu je svaki kontakt s Edith sve dok ne navrši 21 godinu kako ga veza ne bi odvratila od studija. Tolkien je nevoljko poslušao. Pet dugih godina čekao je onu za koju je znao da je njegova srodna duša. U povečerje svog 21. rođendana napisao je pismo Edith u kojem je izjavio svoju ljubav prema njoj i tražio njenu ruku. Tjedan dana kasnije bili su zaručeni.
Cijeli svoj život Tolkien je pisao ljubavne pjesme svojoj ženi, a u pismima prijateljima sa žarom je pisao o njoj. No možda najpoznatiju i najdugovječniju počast svojoj voljenoj dao je kada je utkao njihovu romansu u mitologiju Međuzemlja – u priču o Berenu i Luthien. Dirljiviju počast bilo bi teško naći. Tolkien je svome sinu Christopheru jednom prilikom napisao:
„Nikada nisam Edith nazvao Luthien, no ona je bila izvor priče koja je svojevremeno postala glavni dio Silmarilliona. Priča je prvo zamišljena na malom šumskom proplanku ispunjenom kukutom u Roosu u Yorkshireu (gdje sam kratko vrijeme bio zapovjednik u Humber Garissonu 1917. godine, a njoj je bilo dozvoljeno neko vrijeme živjeti sa mnom). Tih je dana njena kosa bila neopisivo crna, put svijetla, a oči sjajnije nego ikada. I pjevala je. I plesala.“
Tolkien čak i u smrti nije ostavio svoju Edith. Pokopan je do nje, u istom grobu na kojem su uklesana imena Beren i Luthien. Možemo reći da je Tolkien bio „vrlo zaljubljen“ u svoju ženu.
Prava ljubav boli
Tolkien je bio u sretnom braku 55 godina. Suprotno tome, moderna stopa rastava je šokantno visoka, a neki čak u potpunosti odbacuju monogamni brak govoreći da je on jednostavno nemoguć ili čak i nezdrav. Što je to Tolkien imao što mnogi brakovi nemaju? Što je on to učinio da je brak funkcionirao? Odgovor je jednostavan: shvatio je da prava ljubav uključuje umiranje samome sebi.
Moderna je ljubav samo osjećaj i usmjerena je samo na sebe. Ako te netko uzbuđuje, ako ti srce brže kuca, ako ta osoba potvrđuje tebe i tvoje čežnje, onda, prema modernim definicijama, možeš reći da si zaljubljen u nekoga.
Tolkien je bio duboko privržen svojoj supruzi i odbacio je ovaj površan pojam ljubavi. Prigrlio je katoličko razumijevanje prave ljubavi koja je usmjerena na drugoga – nešto što zahtijeva žrtvu prirodnih instinkta i odlučan čin volje.
Kako bih ilustrirao Tolkienov izniman pogled na bračnu ljubav, želio bih podijeliti s vama dio pisma njihovu sinu Michaelu Tolkienu. Ono sadrži drukčiju stranu Tolkiena s kojom su mnogi neupoznati. Za one koji imaju previše sentimentalan pogled na ljubav, njegove će riječi možda biti šokantne, čak i uvredljive. Međutim, one ipak artikuliraju istinu koja, ako se shvati i prigrli, donosi istinitu i trajnu sreću u braku. Evo izvadka iz toga pisma.
Nema bježanja
„Muškarci nisu [monogamni]. Nema smisla pretvarati se. Muškarci jednostavno to nisu. Nisu po svojoj životinjskoj prirodi. Monogamija (iako je već dugo osnova naših naslijeđenih pojmova) za nas je muškarce ‘otkrivena etika’, prema vjeri, ali ne prema tijelu. Bit palog svijeta jest ta da se ono najbolje ne može dobiti slobodnim uživanjem ili onim što se naziva „samoostvarenjem“ (ovo je obično lijep izraz za samozadovoljenje koje je u potpunosti štetno za ostvarenje samoga sebe) već po odricanju, po patnji. Vjernost u kršćanskim brakovima podrazumijeva upravo to: veliko mrtvljenje.
Za kršćanskog muškarca nema bijega. Brak može pomoći posvećenju i usmjeriti ga prema pravom objektu seksualne čežnje. Bračna milost može mu pomoći u borbi, ali borba ostaje. Neće ga zadovoljiti – glad se može odagnati samo redovitim jelom. Donijet će mu i više poteškoća čistoći negoli prije braka, ali i u isto će vrijeme donijeti i olakšanja.
Nijedan muškarac, koliko god je iskreno volio svoju zaručnicu i ženu kao mlad čovjek, nije živio vjerno njoj kao ženi u umu i tijelu bez slobodne i svjesne želje, bez umiranja samome sebi. Premalo muškaraca je čulo za ovo – čak i oni koji su odrasli ‘u Crkvi’. Oni izvana kao da su to rijetko čuli.
Kada žar nestane, ili samo malo izblijedi, misle da su napravili pogrešku i da tek trebaju pronaći svoju srodnu dušu. Ta prava srodna duša općenito bude prva sljedeća osoba koja ih tjelesno privlači. Netko koga su oni mogli već oženiti, samo da… Zbog toga se rastava i događa. Zbog toga ‘samo da’.
I naravno da su u pravu. Pogriješili su. Jedino bi vrlo mudar muškarac na kraju svoga života mogao prosuditi, među svim mogućnostima, koga je mogao oženiti! Gotovo svi brakovi, čak i oni sretni, su pogreške u smislu da su skoro sigurno (u mnogo savršenijem svijetu, ili čak s više zalaganja u ovome vrlo nesavršenom) oba partnera mogla naći prikladnije srodne duše. No ‘prava srodna duša’ jest ona za koju si vjenčan. U ovome palom svijetu imamo kao svoje jedine vodiče razboritost i mudrost (rijetku u mladosti, a kasnu u starosti), čisto srce i vjernost volje…
(Tolkienova pisma, 51.-52. str.)
Ljubav je borba
Kao što sam rekao, mnogi će se možda uvrijediti Tolkienovim iskrenim prikazom braka. „Ako nekoga stvarno voliš “, reći će, „ne bi trebalo biti teško voljeti ga! To ne bi trebala biti borba. Brak kao umiranje samome sebi? Kako uvredljivo! Ti sigurno ne voliš svoju ženu.“
Ovakvo razmišljanje propušta bit. Prava ljubav je borba protiv sebeljublja. Borba je to protiv naše pale i vrlo sebične naravi. To je umiranje koje daje život. I svaki čovjek koji je iskren prema sebi priznat će da je Tolkien bio u pravu. Borba za čistoću i vjernost nikada ne prestaje, ma koliko god ti volio svoju ženu.
Bit ljubavi je čin volje. Osjećaji u braku dolaze i odlaze. Oni u sretnom braku su oni koji izabiru – izabiru voljeti svoje žene više nego sebe, izabiru žrtvovati svoje kratkoročne želje za dugoročnu sreću, izabiru dati umjesto uzeti.
I znate što? Kada izaberete biti vjerni, sreća neizbježno slijedi. Toliki odustanu kada stvari postanu teške – u onom istom trenutku kada bi, ako bi izabrali biti vjerni i boriti se, našli pravu sreću koja ih čeka na kraju borbe.
Kao što je još jedan sretno oženjeni katolik, G. K. Chesterton, jednom napisao: „Znam mnoge sretne brakove, ali nijednog kompatibilnog. Cilj braka jest boriti se i preživjeti do onog trenutka kada nekompatibilnost postane neupitna. Jer muškarac i žena, kao takvi, su nekompatibilni.“
Prava radost i trajna sreća u braku su mogući. Nebrojeni brakovi, uključujući i Tolkienov, dokazuju ovu činjenicu. Ali nikada nećemo naći ovu sreću ako smo fokusirani sami na sebe. Paradoks je što moramo zaboraviti na sebe kako bismo našli sreću koju tražimo.
Gospodo, ako želite vjeran i sretan brak, morate umrijeti sebi. Morate staviti svoju ženu na prvo mjesto. Morate je voljeti kroz žrtvu i mrtvljenje – na isti način na koji je Krist volio svoju Zaručnicu, Crkvu. Ovo je jednostavna tajna koju mnogi propuštaju.
Sam Guzman
Preuzeto uz dopuštenje sa stranice catholicgentleman.com.
Preveo: K.P.
